Thu10182018

Last updateCET3_TueAMCETE_March+0100RMarAMCET_0AMthCET1520327084+01:00TueAMCETE

FONT_SIZE

PROFILE

MENU_STYLE

Cpanel
Back You are here: Home Naša izdanja KRIŠKE USPOMENA

Izdanja fondacije "Lijepa riječ"

KRIŠKE USPOMENA

Esad Bajić

KRIŠKE USPOMENA

Konjic 2017.g.

 

Vezivanje 'bezvremenog i raskrajoličenog'

Osvrt na knjigu „Kriške uspomena“ Esada Bajića

„Još uvijek doživim ona jutra kada se osjetim početnikom u životu“, zapisao je Esad Bajić na samom početku svoje knjige namijenjene za one otvorenog srca i uma, za vječite tragače čiji duh jednako uznemiri mraz na prozorskim oknima kao i nišani gradskih i seoskih harema. O nišanima, biljezima ljudske prolaznosti, kazuje mnogo. Oživljava ih dječijim dlanom, prateći nit nekada i sada, i pokušava, u svom traganju, spojiti početak i kraj u jedan savršeni krug.

S obzirom na vlastiti poziv i na jednu čvrstu iskustvenost, Bajić se u ovim svojim redovima često poziva na ajete iz Kur'ana, da bi svijet objasnio sebi ali i sebe svijetu.

Na tom svom putu prisjeća se Esada-dječaka, Esada-čobanina, Esada-maloljetnog dobrovoljca, dedinog, naninog, očevog, majčinog, sinovog.

I zaista, čitajući ovu knjigu zaključujem da bi se svi trebali prisjetiti one rupe na čarapi u predjelu pete, od opanaka isprovocirane rupe, da začepimo vlastite. Možda bi trebali da se sjetimo i da smo od Onih kojima je bilo čudno da se šljive i jabuke prodaju u granapima.

Esad je zahvalan sagovornik. Njegova zapitanost kao i ključ njegove spoznaje ne moraju nužno biti jedina istina, ali je zasigurno njegov put istina. I onda kada razgovara sa mrtvima, i onda kada traži kiseonik za lijepu riječ, i onda kada pije kahvu sa nanom Đulom.

Kroz Bajićevo kazivanje, čitač će se sjetiti svojih predaka koji su nas naučili da budemo i jaki i razmaženi, onih istih čijim nestankom smo sve više sami i čijih pouka se sve češće pokušavamo sjetiti - da bi zadržali ono ljudsko u sebi, onaj glas što pred spavanje šapće iz svakog jastuka.

„Ko jede kriške na klis jednom će zasigurno posegnuti za filozofijom“, napisao je Bajić. I eto je - filozofija Župe, duhovnost iskamenjala iz hercegovačkog krša i duhovitost zdravog težaka, jer kao što već rekoh – Esad je zahvalan sagovornik, pa i ne moraš biti vjernik da bi shvatio šta je blagoslov u imanju dobrog sagovornika.

Esadove kriške u kojima je sreće žudnja a ne stanje, pa je i samim tim sadašnjost najkraći trenutak postojanja, možda i nisu pod visak za one koji razumiju naginjanje samo udesno ili ulijevo, ali su za sve one koji razumiju naginjanje prema unutra , i takvima je toplo preporučujem,

I u tom pravcu, za ovog knjigom prosipam vodu.

Aldina Medija

 

IZ KNJIGE:

POKAŽI MI, BOŽE, DA SE SRCE SMIRI!

 

Od kako su plodovi smokve u haremu čaršijske džamije počeli dozrijevati (a dozrijevaju čini mi se već skoro mjesec dana) prvi su mi jutarnji zalogaj. Jedna pred sabah namaz, a dvije-tri nakon sabaha, zavisi koliko ih se nađe da su dozreli.

Ne razumijem se u prirodu smokve osim što sam primijetio da broj zrelih plodova biva veći što su dani sunčaniji. U jutarnjoj nerazbuđenosti, dok pipam po granama tražeći sočan zalogaj ja u stvari i ne razmišljam o toj vezi sunca i ploda nego, zadovoljan što sam među onima koji dan dočekuju s jutarnjom molitvom u džamiji, slijedim drhat zažiljene mističnosti u svojim grudima pa plodovima smokve prilazim vezujući njihovu sočnost sa zikrullahom koj do nje svakog dana dopire kroz prozor džamije nakon pet molitvi.

U suri Et-Tin, koju u zadnje vrijeme počesto učim baš zbog ovog stabla u haremu džamije, Bog se kune smokvom i maslinom.

Tako mi smokve i masline!

Pa razmišljam koga bih našao da mi nabavi i posadi stablo masline u ovo isto dvorište, nebitno ima li šanse u ovoj klimi plod svoj dati. Meni bi plod dala moja žeđ za mistikom, za Sinajskom gorom i gradom bezbjednim kojima se Bog u istoj suri u nastavku, također kune.

Gode mi znakovi koji mi misli u tom pravcu okreću u ranim jutarnjim časovima dok iščekujem prve zrake Sunca.

-Mi čovjeka stvaramo u skladu najljepšem -, kaže Uzvišeni Bog nakon ovih zakletvi, a ja mislim da taj lik najljepši nje samo naš vanjski lik nego i onaj unutrašnji što se lakše skruši i pred znakovima Božijim poput ove smokve ljepšim učini.

Lakše osjetim u sebi mistični zrak Istoka pored smokve nego li pored bukve. Lakše se u hladu smokve i zamišljene masline razvremenim u glavi, razkrajoličim, lakše se otisnem u prostore vremena u kojima nisam imao priliku biti i mjesta koja nisam ni pogledom ni nogom dosegao.

A volim, tako, čekajući Sunce da se otisnem stazama i krajolicima koji pamte tapat Musaova štapa, Isaovu lagani hod, mubarek Ahmedove stope...

Znam dan će donijeti dunjalučke obaveze, uzburkati misli, skrenuti im tokove, ušančiti im snagu u prolaznost koja traži svoje kao što i vječnost ima žeđ svoju, koju, eto, ovako, ujutro, nakon sabaha, pojim pod krošnjom smokve u haremu čaršijske džamije.

Podsvjesno, onim još neiživljenim dijelom bivstva svakog jutra iznova se smiješeći pomisli jal' vjere jal sujevjerja, da će mi dan koji slijedi biti jednako sladak kao taj prvi zalogaj, kao te prve misli...

-Zatim ćemo ga u najnakazniji lik vratiti- kaže Uzvišen Gospodar u nastavku sure Et-Tin.

Strah se strese u meni, moji dani minuli, moje noći pređašnje, izaći će preda me...

I grudi se od jeze i straha skupe ko usne nakon zagriza u nedozrelu smokvu. Kako god težak dan došao, pomislim, nije poput onog koji čeka kušače plodova džehennemskog Zekum drveta. Da nas Allah sačuva od njega!

-Samo ne one koji budu vjerovali i dobra djela činili, njih čeka nagrada neprekidna... nastavak je riječi Gospodara u suri et-Tin koji bude zahvalnost, jačaju nadu i misli ponovo utapaju u vjerovanje kako su plodovi smokve dozreli na zikrullahu koji pet puta dnevno dopire kroz obližnji džamijski prozor.

Zagrizam i ubjeđujem se da ova smokva nije obična smokva niti su joj plodovi obični plodovi. Da potvrdim želju dozivam u sjećanje stihove kaside koju u sličnom okruženju napisah prije dvadesetak godina:

U haljetku starom bos ću ove noći

kroz dolinu Tuva ka Sinaju poći,

u hladove drevne gdje još šapat piri,

Pokaži mi, Bože, da se srce smiri!

Vođen pjesmom naja, daleko od ljudi,

potražit ću pute u doraslost ćudi,

gdje lahori lotos na vjetru tišine

i brda se lome od Tvoje siline.

Uhvatiću svjetlo sa nebeskih strana,

kroz nemirne krošnje maslinovih grana

i nemani strasti u trenu će pasti

od siline tapa Musaova štapa.

Izbrisat ću staze što ne vode Tebi,

napojit' se kapim' tek popale rose,

sastaviti mora ljubavi u sebi

i upregnut vjetre da me Tebi nose.

 

-Pa šta te onda navodi da poričeš onaj svijet, zar Allah nije sudija najpravedniji?! - zadnjim ajetima sure Tin obraćam se sam sebi, nefsu svom, sebi jaranu svom, sebi dušmanu svom, sebi koriocu svom, sebi iskušenju svom, tihim koracima sa suncem granulim u zatioku, hodeći kroz haremsku kapiju dunjalučkoj kući...

Fondacija "LIJEPA RIJEČ" Konjic, 

Šehidska br.4 , 88400 Konjic, Bosna i Hercegovina

Žiro račun: 1606040000027757, Vakufska banka DD Sarajevo, Filijala Mostar, Poslovnica Konjic

Fondacija je upisana u registar fondacija Federacije Bosne i Hercegovine broj 126, Knjiga I registra, dana 29.06.2012.g.

Identifikacijski broj: 4227768270006