Wed12112019

Last updateTue, 06 Mar 2018 10am

Font Size

Profile

Menu Style

Cpanel
Back You are here: Home Naša izdanja Bilten fondacije LIJEPA RIJEČ, br.9

Izdanja fondacije "Lijepa riječ"

Bilten fondacije LIJEPA RIJEČ, br.9

bilten fondacije br 9naslovne

Bilten fondacije  "Lijepa riječ" Konjic

KONJIC-SREBRENICI (2015)

Radovi prispjeli na literarni konkurs o genocidu nad Bošnjacima u SREBRENICI

Fondacije "Lijepa riječ" Konjic treću godinu za redom raspisala je literarni konkurs posvećen sjećanju na genocid počinjen nad Bošnjacima Srebrenice. Prispjele radove koji su ocijenjeni uspješnim uvrstili smo u bilten naše Fondacije posvećen sjećanju na genocid u Srebrenici. Uvršteni su radovi sljedećih autora: Nermin Mehić, Aldina Medija-Ligata, Irfan Jusufović, Elvedina Dina Alić, Mirjana Kapetanović, Armir Hodžić, Boloban Medina, Vildana Tabak, Esma Džiho, Ajanović Alen, Buturović Biba.

Žiri fondacije je odlučio da nagradni fond za ovu godinu podijeli ravnopravno na autore: Elvedina Alić (Konjic) za rad "PRIČA OD GNJILA SREBRA", Mirjana Kapetanović (Konjic) za rad "SAMO PRIČA O LJUBAVI I SMRTI" i Esma Džiho (Mostar) za rad "NEKA ME BOLI SREBRENICA"

Zahvaljujemo svim autorima na učešću u nadi da ćemo i u narednim godinama i na ovaj način čuvati sjećanje na genocid na Bošnjacima Srebrenice.

 

PRIČA OD GNJILA SREBRA

Bliži se 11.juli. K'o i svake godine, srebrena zemlja se otvori da primi gnjile kosti.

K'o svake godine jedna majka plače jer je našla kosti svog sina i dostojno ih pokopava, a druga plače od veće tuge, jer od svoga sina nije našla ni zglob maloga prsta, a sve joj se čini da bi toliko bilo dovoljno da se smiri u svom tijelu u kojem živi kao u tamnici. 
Sve su iste, i da ih sretneš na kraj svijeta, možeš ih poznati, koža lica im bijela, umivena milion puta suzama, šake im kvrgave, milion puta skršene od boli, a oči ne gledaju vani, već unutra, kao da se unutra krije jedan cijeli svijet nevidljiv drugim ljudima.

Nekada su pune života i radosti gledale vani u svoje sinove, a danas gledaju unutra, tamo je život stao '95. Tamo su sjećanja. 
Takva je i moja majka Mejra.

Ukopala je tri sina, najmlađeg Sakiba još čeka.

Znam da će 11.jula opet stajati pored nišana trojice sinova, napinjući uši da čuje imena onih koji se ukopavaju dok ih budu čitali preko razglasa, nadajući se čudu da je i Sakib među njima iako zna da bi ranije bila obavještena da je nađen, ipak uporno stoji dok se sav spisak ne isčita. Pomiluje hladne bašluke na vrelom julskom suncu, nedajući da joj iko od familije pomogne. Odgurne nas i prekori: „mogu ja sama!“ Svaki put kad pođe kući s mezara prekori sama sebe „Trebala sam vas bolje čuvati!“ I džaba je govoriti da je bila nemoćna, da su joj sinovi otrgnuti iz zagrljaja, još uvijek u sebi pronalazi mrvu krivice. Srebrenička tragedija traje ,bez prestanka, u ljudima koji su je doživjeli i iskusili na vlastitoj koži. Nema tu oporavka, nema ni utjehe ni noći bez suza ni sjećanja bez uzdaha sa dna duše. Svaka se srebrenička tragedija, a ima ih hiljade, zaključala u jednoj duši da ostane do vijeka. U duši moje majke zaključale se četiri tragedije, Mehmed, Ismail, Amer i Sakib. Pa pored njih još pola familije. Mehmeda , najstarijeg, našli su odmah iza rata. Ubijen je u blizini sela. Na tijelu mu još nebijaše istruhnuo polover što mu je majka plela. I to jutro kad su pošli u šumu vratio se da ga obuče, kao da je znao da će ga po njemu, par godina kasnije, prepoznati. Ismail i Amir su krenuli na drugu stranu, selamili majku, mahnuli zadnji put , a Amir je doviknu „Majko, ne boj se ti, imaš nas četvoricu, ima tebe ko čuvati!“ Ismail je iz džepa izvadio tri kruške ječmenke i pružio mi ih. Moja malena dječija ruka primila je žute voćkice. Nakon dvadeset godina u ustima tražim onaj okus slatkog ploda koji me svaki put iznova vraća u onaj dan, dan kad sam braću zadnji put vidjela. Najmlađi, Sakib, otišao je u pratnji jedne grupe žena i djece. Pomagao je jednoj trudnici nositi trogodišnjeg sina koji je stalno zaostajao za kolonom. Kasnije smo čuli da su ga četnički vojnici odvojili od kolone sa još nekoliko mladića i tu mu se izgubio trag. Majka svake vijesti pomno sluša u nadi da će biti objavljeno da je nađena nova grobnica i u njoj kosti najmlađeg sina. A i kad ih jednom nađu, kad prestane u njoj živjeti nada, kad i zadnjem sinu ugleda bašluke, kako će njen život izgledati? Hoće li to biti samo buđenje da bi se disalo, ili će disati samo zato što mora? Hoće li joj oči napokon gledati vani, umjesto unutra?

Elvedina Alić

 

SAMO PRIČA O LJUBAVI I SMRTI

Četvero ljudi, dvije žene i dva muškarca, pažljivo su grabili uz blatnjav, kišom izlokani put u izbjegličkom naselju Mihatovići stiješnje-nom na podbrijegu u predgrađu Tuzle. Dvojica muškaraca su bila natovarena kamerama i pretrpanim ruksacima, dok su se žene noseći samo svoje lične torbice, jedva borile sa blatom i dubokim lokvama. Njihovo kretanje pažljivo su pratile desetine šutljivih stanovnika ovog, na brzinu sklepanog naselja. Tražili su kućicu sa brojem 33.

Jedna žena je pokucala na smeđa, od vlage ispucana vrata. Nakon nekoliko trenutaka, otvori im žena ranih pedesetih godina, uredno očešljane, potpuno sijede kose. Šutećke, upitno ih pogleda, na što se iznenadni posjetioci zvanično predstaviše:
-Dobar vam dan, mi smo ekipa televizije Nezavisna 1, snimamo dokumentarni film o Srebreničkom genocidu, događajima iz 1995., pa nam rekoše da je vaša priča neobična, specifična….Molimo vas, ako možete da sa nama razgovarate, da snimimo…ako može…!?- mlada novinarka jedva odmuca ovaj kratki govor, jer je sjedokosa žena bez riječi, bez ikakvog pokreta i ni malo namjere da je ohrabri saslušala razlog ove posjete.
-Specifična priča, kažete…nikada o svom životu nisam razmišljala kao o nečemu specifičnom. Ne znam da li ćete me htjeti saslušati ako vam kažem da je to samo još jedna od desetina hiljada priča koje vam mogu ispričati moji zemljaci i supatnici? Da je teška, puna bola, tužnih sjećanja, ali i ljubavi kao što je rijetko gdje bilo, to stoji…ipak je ne bih nazvala specifičnom. Nego, kada ste se zamučili i došli po ovom kišnom, hladnom vremenu, ovim našim izlokanim putevima u naselje jada i čemera, izvolite uđite, pitajte, a ja ću vam reći ako budem mogla i znala. 
Mala soba, pretrpana, zagušena neophodnim stvarima, očito je bila ujedno kuhinja, dnevna i spavaća, zapravo jedina soba u kojoj je živjela ova lijepa žena ugašenih očiju. Koliko li je suza iz njih isteklo za ovih godina, dok se nisu ugasile potpuno, da u njima više nema sjaja ni života. Mlada novinarka se koncentrisala na pitanja koja će postaviti dok je njena tehnička ekipa montirala opremu. 
-Gospođo Halilović, rekoše nam da ste vi rođena Srebreničanka, da li ste vrijeme rata od početka, pa do progona proveli u samom gradu?- po malo nespretno započe intervju mlada novinarka.
-Ne, zapravo nisam… u to vrijeme sam bila kod svekra i svekrve u selu…sa sinom. Zapravo, dozvolite da vam pričam iz početka.
-Da, da izvolite - sa očitim olakšanjem predade riječ neiskusna novinarka svojoj sugovornici.
-Da, tačno je, rođena sam i odrasla u malom gradu Srebrenici, koji sam voljela i smatrala najljepšim na svijetu. Moj otac je bio službenik u Općini, a majka učiteljica. Brat Srđan i ja rasli smo odgajani po starinskim, strogim metodama, bili smo poslušna djeca. Odlični đaci. Brat je stariji od mene dvije godine, nevelika razlika, tako da smo bili i najbolji drugari. Zapravo, tako je bilo dok Srđan nije krenuo u srednju školu, tada je stekao najboljeg, nerazdvojnog prijatelja, Selima. On je bio iz Osmaka, sela koje se nalazilo nedaleko od grada, Selim je pješačio svaki dan do škole. Često bi ga Srđan pozvao da prenoći kod nas ako su bile loše vremenske prilike ili su njih dvojica imala neke zajedničke planove, učenje ili zabave. Kada su počeli trenirati karate, Selim je bio čest gost kod nas, zbog treninga koji su se održavali uvijek naveče. Imali smo prilično veliki stan, ja i brat zasebne sobe, a našim roditeljima nije smetalo da Srđanov drug gostuje kod nas, dapače, radovali su se da njihov sin ima za druga tog pristojnog, pametnog momka. Radovala sam se i ja. Selim je za mene imao uvijek po neku lijepu riječ, diskretan kompliment, a pomagao mi je često kod učenja matematike za koju je on bio ekspert, a ja apsolutni antitalenat.
Kada su Srđan i Selim završili srednju školu, obojica odličnim uspjehom, dobili su poziv za odsluženje vojnog roka. Malom intervencijom mog tate, tu godinu dana 1985. proveli su zajedno u Vojnoj policiji JNA. Vjerovatno ih je to učvrstilo u odluci da nastave i u civilstvu policijsku karijeru. Srđan je otišao u Zemun na šestomjesečni kurs, a pripravnički staž je odslužio u Beogradu. Bio je vrijedan, zapažen po znanju i fizičkoj spremnosti i uskoro je kao pripadnik jedinice za specijalne zadatke nastavio dvogodišnji kurs. Rijetko je dolazio kući u tom periodu, gotovo ga nisam viđala 4 godine. Selim se također opredjelio za policijsko zanimanje i išao gotovo istim stopama kao moj brat, ali se školovao na Vracama u Sarajevu. On je malo češće dolazio kući i nikada nije propuštao priliku da se sretnemo, izađemo. Ja sam maturirala, počela raditi. U to vrijeme sam samo znala za posao i te rijetke časove kada je Selim dolazio. Bila sam ludo zaljubljena u njega. Selim mi nije otkrivao svoja osjećanja, sve do onog dana kada se vratio u Srebrenicu i preuzeo svoje prvo radno mjesto u policijskoj stanici. Počeli smo se zabavljati. Našu ljubav nismo skrivali od mojih roditelja, ali me začudio njihov otpor prema toj našoj vezi, ispočetka taktičan, rekla bih, u rukavicama, da bi se to pretvorilo u otvorenu zabranu naše veze. Ništa nisam shvatala. Pa to je bio Selim, momak koji je gotovo živio četiri godine u našoj kući, Srđanov najbolji prijatelj…Ali sada se pitam, zašto onda nisam imala hrabrosti da Srđanu objavim moju vezu sa njegovim drugom. Nisam mu napisala pismo, nisam ga nazvala telefonom, nisam mu rekla ni kada je na kratko došao kući. Prećutali su to i naši roditelji, valjda se nadajući da će toj mojoj “ludosti” doći kraj. Naravno da do toga nije došlo. Ja i Selim voljeli smo se sve više. Zaprosio me jedne večeri, a ja sam mu rekla da ništa na svijetu ne želim kao život sa njim, ali da se moji protive našoj vezi. Bio je zbunjen kao i ja u ostalom. Htio je da ode i raspravi to sa mojim roditeljima, a ja sam plakala i rekla mu da me odmah, tog trenutka vodi svojoj kući. Tako je bilo. Udala sam se za mog Selima kao pobjegulja, bez roditeljskog blagoslova. Nisam ga dobila nikada. Zato sam u kući mog svekra i svekrve dočekana jednim prostodušnim “bujrum nevjesta”…primili su me kao svoju i od prvog dana sam se osjećala kao njihova. Sa ponosom me moj svekar predstavljao radoznalim komšinicama i rodbini: “Moja neva Sandra, gradska cura, a nije joj izponiženja ni u štalu ni u kokošinjac, ni u njivu.” Zapravo je to bilo djelimično tačno, jer sam se krave bojala kao da je lav, ali sam hrabro išla za svekrvom i trudila se da budem korisna. Selim je bio jedinac svojih roditelja i odmah mi je rekao da nema namjeru da odlazi iz Osmaka, iako je napredujući na poslu imao priliku dobiti stan u gradu. Ja sam poštovala njegovu odluku, ali sam imala i svoje razloge zbog kojih sam voljela da ostanemo na selu..plašila sam se susreta sa vlastitim roditeljima. Oni nisu htjeli da čuju za mene nakon udaje. Iz nekih izvora sam saznavala šta se dešava u njihovoj kući. Čula sam da je moj brat Srđan poslan na Kosovo, da se tata i mama mnogo sekiraju zbog njega. Tada mi je često dolazilo da pređem preko ponosa i zakucam im na vrata, ali, plašila sam se odbijanja, a bila sam u visokoj trudnoći, nisam se smjela sekirati. Kada sam rodila mog Amira, potajno sam se nadala da će roditelji zaželjeti vidjeti svog unuka. Nikada nisu poželjeli. Amir je već hodao i uveliko pričao, kada se jednog hladnog proljetnog jutra 1992. godine na našim vratima pojavio moj brat Srđan. Viknula sam od radosti i podigla mog sina u naručje govoreći mu:
-Amire sine, evo došao tvoj dajidža da te vidi!
-Ujak, mali, ujak sam ti ja, a ne dajidža…tvoja je mama zaboravila kako se kaže. 
Presječe me ova rečenica preko grudi, tako cinično i hladno izgovorena, skameni se u meni radost što gledam brata, neka me slutnja prekri od glave do peta. Jedva ga ponudih da sjedne, pođoh da dozovem svekra i svekrvu, muž mi je bio na poslu. Brat me zaustavi pokretom ruke.
-Neka, treba nasamo da porazgovaramo. Došao sam da te vodim kući. Što je bilo bilo je, provela si svoju ludost, evo i to se dijete rodilo, ima naše krvi u njemu, pa ga možeš ponijeti ako hoćeš, ali sada je vrijeme da se odlučiš, nakon ovog dana bit će kasno. Roditelji su se jedva složili s tim, ali ja sam sve sredio. Ne moraš ništa pakovati, sve ćemo ti kupiti novo, samo sjedi u auto i polazi!
-Šta pričaš brate moj, gdje da idem? Šta ti pada na pamet? I kako to pričaš o mom djetetu, kao mogu da ga povedem zato što ima naše krvi, a šta da radim sa krvi Halilovića, gdje je ta česma na koju ću njihovu krv da istočim iz mog Amira? I kako misliš da ja odem, a ovdje mi je srce zakopano? Može li se živjeti bez srca, brate? Šta se to s tobom, s vama dogodilo? Pa Srđane brate ovo je dijete sin tvog najboljeg prijatelja Selima i tvoje sestre Sandre, evo uzmi ga, pomiluj svog sestrića brate moj…- vrištala sam i gurala mog Amira u bratove ruke, a on skoči na noge i prosikta bijesan kao guja ljuta:
-Onda ostani tu sa svojim srcem i ovim bastardom, pehlivanom, ni ime mu nisi dala kakvo Bog zapovijeda da znamo je li njihov ili naš. 
-Bog je jedan brate moj za onoga ko Ga zna pronaći u srcu, samo Ga ljudi dijele na svog i tuđeg. Neću otići s tobom brate moj, ovdje je moja ljubav i moja familija, kako njima tako i meni od sada do vijeka.
-Pa neka ti bude tako, za mene si mrtva i ti i to tvoje kopile! 
Kuća se zatresla od zalupljenih vrata. Brat je zauvijek otišao iz mog života. Ostala sam slomljena od uvreda, od mržnje, nerazumijevanja. Šta se to dogodilo tako strašno u njegovoj duši i razumu da se morao ovako promijeniti. Politika se desila. Ispiranje mozga. Ludilo…

II

Ludilo je krenulo odmah nakon tog strašnog susreta. Očito je moj nesretni brat znao šta nam se kuha i sprema, samo smo mi bili naivni, nismo vidjeli da je rat pred vratima. Moj Selim je znao, morao je znati, takav mu je bio posao, bio je visokopozicionirani policajac, ali nije htio da nas uznemirava, jer spriječiti se neizbježno nije moglo…Danima Selim nije dolazio kući tog aprila 1992.godine, onda je došao pod punom ratnom spremom, na kratko i rekao nam da je 17. aprila te 1992. godine u Potočarima osnovana Teritorijalna odbrana, a Naser Orić je postao njen komandant. Moj Selim je imao svoja zaduženja u oružanim snagama kao stručan i školovan kadar. Bila sam ponosna i zabrinuta. On me hrabrio, dugo ljubio te zadnje noći našeg bračnog života koja je još mirisala zadnjim ostacima mira i spokoja. Znali smo da je od tog dana dobitna lutrija svaki novi dan i svaka noć koju ćemo provesti zagrljeni. Selim je otišao na svoja zaduženja, a mene je molio da se brinem o porodici. Dobila sam u amanet dvoje staraca i nejako dijete, kuću, stoku i zemlju, znala sam da ću morati raditi sve ono što nisam nikada, jer na meni je bila borba sa glađu, dok se moj muž borio za našu slobodu s puškom u ruci. Kopala sam, sadila, ni krave se više nisam plašila, muzla, sirila, tješila moje drage starce, sina hrabrila i obećavala svaki dan uzaludno da će mu otac doći…Selim je dolazio rijetko. Da se okupa, da mu na brzinu operem i osušim odjeću, da ukrademo koji trenutak milovanja. Pocrnio u licu, ogrubio od rata, još je samo u tišini i samoći naše sobe pokazivao svoje srce od pamuka. Žedno sam upijala njegove poljupce i milovanja, arhivirala ih u sjećanja, svjesna da su možda posljednji koje nam Bog dopušta. Nikada ga više nisam voljela. Ni on mene. Znala sam i osjećala to. Tu, na izvoru te ljubavi crpila sam snagu za ono što je bio naš život usred smrti, mržnje, pucnjeva, paljevine, neizvjesne budućnosti. Rat je poharao prve godine sva sela oko nas, ni naše nije pošteđeno. Svako malo smo morali bježati u pećine iznad naših kuća, jer su nas stizale granate sa druge strane. Ginuli su ljudi i stoka, mnogi domovi su bili srušeni. Živjeli smo svoje nesigurne živote u tom paklenom otoku, okruženi sa svih strana neprijateljima. Tako nismo mogli dugo opstati. Dašak optimizma je došao do nas kada je stigla vijest da je Vijeće sigurnosti 16. aprila 1993. godine donijelo Rezoluciju 819 kojom je proglasilo “ da sve strane i drugi, Srebrenicu i njenu okolinu trebaju smatrati zaštićenom zonom koja se ne smije oružano napadati ni izlagati nekom drugom neprijateljskom činu.” Prva grupa vojnika UNPROFOR-a stigla je u Srebrenicu 18. aprila 1993. Sada je smiješno o tome govoriti, ali nama je njihov dolazak ulio snagu i optimizam, osjećali smo se sigurnijim, uvjereni da je nekome u svijetu, ipak stalo do nas, golorukog, gladnog naroda Srebrenice. Nismo bili još uvijek svjesni da smo upravo zatvoreni u najveći konc logor ikada ograđen od kada je svijeta i vijeka. 
Problemi su počeli sa sve lošijim snabdijevanjem hranom, lijekovima, gorivom. Mi smo sadili, čuvali svoju stoku i sami sebe, a i mnoge druge, hranili. Glad je počela uzimati danak u samom gradu Srebrenici. Humanitarni konvoji su otimani od strane srpskih vojnika, pljačkali su i ono malo što je svijet za nas spremao. Mislim da sam se najviše preplašila kada sam vidjela kako vojnici Holandskog bataljona, koji su trebali da budu naša sigurnost i odbrana, u obilazak idu pješice, jer ni oni nisu dobijali dovoljno goriva za svoje djelovanje. Jadna nam zaštita. 
Iz rijetkih posjeta mog muža znala sam da je početkom 1995.god. 8. Operativna grupa “Srebrenica” postala 28. Divizija korpusa Armije RBIH, a Naser Orić je bio komandant. Divizija zvuči impozantno, ohrabrujuće, ali mi smo znali da se sastoji od ljudi, dječaka, gladnih, golih i bosih, loše naoružanih, a u maju je Srebrenicu napustio njen komandant. Strah je ušao u srce svakog čovjeka, žene i djeteta…Svima je bilo jasno da smo ostavljeni na milost i nemilost sve jačim i do zuba naoružanim neprijateljima.

III
Sveopšti napad srpske vojske na takozvanu Zaštićenu enklavu Srebrenica počeo je sa svih strana 6. jula 1995. Ludilo je krenulo nakon direktive Predsjednika Republike Srpske Radovana Karadžića, poznate kao “Direktiva 7” u kojoj se kaže da “ VRS treba.. ...izvršiti potpuno fizičko odvajanje Srebrenice od Žepe, čime sprečiti i pojedinačno komuniciranje između ovih enklava. Svakodnevnim planskim i osmišljenim borbenim aktivnostima stvoriti uslove totalne nesigurnosti, nepodnošljivosti i besperspektivnosti daljnjeg opstanka i života mještana u Srebrenici...”
Smrt je zaorala svoju brazdu...iz svih poznatih oružja, sa ogromnim vojnim snagama, izvršioci Direktive 7 su krenuli na goloruki, gladni narod. Ja sam pripremala ubrzano bijeg iz naše kuće, a ni sama nisam znala gdje i kako da zaštitim svoje ukućane. Idem za narodom, a narod ide prema gradu Srebrenici. Ponijeli smo samo najosnovnije. Rijetku hranu, šećer u kocki, čuvala sam u jednoj metalnoj duhankutiji za mog svekra, šećeraša, nisam smjela dopustiti da upadne u hipoglikemiju, zato sam krila šećer i od mog djeteta da bi on imao. Po jednu presvlaku, malo sira i hljeba i bili smo spremni za bijeg. Svekrva nije hjela da ide. Nikako je nismo mogli natjerati da napusti kravu, ovce, živinu…govorila je “ ma ko će mene dirati staru i blesavu, hajte vi, spašavajte se, ne brinite za mene.” Uzalud plač i molitva, nije htjela. Mislila je da nju neće, prestara je da neko digne ruku na nju. Prevarila se moja dobra Fatima. Ubili su je na vratima štale gdje je svojim tijelom branila našu kravu hraniteljku. Mene je jače od svega mučio strah da me neko od srpskih vojnika ne prepozna. Najsurovije su se obračunavali sa nama “izdajicama roda svoga i srpskog naroda”. Obukla sam svekrvine dimije i sva se zamotala u šarenu šamiju. Stigli smo u Srebrenicu bježeći pred zahuktalom vojnom mašinerijom, samo sat vremena prije nego im je grad pao u ruke. Hiljade i hiljade izbezumljenih ljudi koncentrisano je na ulicama grada i sada su odjednom svi bježali, nadajući se spasu, prema Potočarima, tamo gdje su oni koji su nas trebali zaštiti, holandski bataljon UNPROFOR-a. Ni igla nije imala gdje na tle pasti na ogromnoj poljani Potočara. Koncentracija straha, patnje, gladi i žeđi na vrelom julskom danu ničim se ne može opisati. Ja sam očajnički držala u naručju sina Amira i drugom rukom pridržavala svekra da se ne sruši na tle. U strašnom stampedu pod nogama očajnika, ko je pao na tle tu je i ostao izgažen. Snage je ponestajalo. Noć je donijela užas. Cijelu noć nikada nije prestala pucnjava. Kroz masu se pronese glas “ strijeljaju muškarce, žene odvajaju, siluju..”, molila sam se, očajna, prestrašena, osluškujem, čula predimenzioniranih od straha, i prepoznajem u glasovima naših katila jezik Dostojevskog i Tolstoja, jezik Homera, Aristofana i Euripida, ekavski mojih predaka sa raznim naglascima, od južnjačkih nepravilnih glagola do razvučenih slogova ravničarskih, a strahujem samo od jednog najviše, oštrog, grlenog, glasa mog rođenog brata… 
Od jutra 12. jula srpski vojnici počeli su da izdvajaju muškarce od ostalih izbjeglica u Potočarima i drže ih na zasebnim mjestima.Odvodili su ih na jednu lokaciju ispred fabrike cinka, a onda na večer došli su kamioni i kolona smrti je krenula..beskrajna kolona smrti. Pucnjevi su se čuli svu noć. U jutro su došli ponovo među narod kao vukovi među ovce po svoj danak krvi, odvodili su ljude, dječake u jednu zgradu koju su zvali “bijela kuća”, ubijani su bombama, puškama, rafalima…
13. jula počeli su da ukrcavaju žene i djecu u autobuse. Ja nisam ispuštala ruku mog svekra i povukoh ga zajedno sa sinom Amirom u pretrpan autobus. Molila sam se samo da krene to vozilo u kome smo se gušili, žene padale u nesvijest, djeca bila u komi od gladi, žeđi i nedostatka vazduha. Nismo znali gdje nas voze. Kada je tužna kolona krenula, prepoznah da nas voze u pravcu Kladnja. Stigli smo do Tišća kada se autobus zaustavi. Uđoše vojnici. “Ima li muških”? prodera se jedan glavati bradonja. Šutjele smo sve. “Pitam ima li koja muška glava?” Čvrsto sam držala svekrovu ruku, da mu ne bi palo na pamet da se javi. Kasno. Vidjeli su ga. Gazeći po ženama i djeci glavonja se progura do nas.
“Ti matori nisi muško? A, možda i nisi? Skidaj gaće da vidim?”- cerio se!
“Molim vas, pustite ga, star je i bolestan”- ne znam odakle izvukoh snagu da progovorim.
“A vidi bule, što je hrabra. A to pašče što držiš je isto, kako vidim, muško. Dvojicu sakrila i još ima obraza da se javi. E, vidi sada ćeš ti lijepo da odabereš kojeg ćeš nam predati, dedu ili malog..vidiš kako sam ja pošten, ti lijepo odaberi, nemoj kasnije reći srbi ti odveli tvoje, evo ti dajem šansu da ti izabereš, jel pošteno”- naslađivao se gad svojom upravo smišljeno igrom. 
Ćutala sam pognute glave. 
“Hajde, biraj, nemam ja vremena s tobom se prekladati ili ću ti uzeti obojicu, ha šta kažeš?”- odjednom mi je oteo Amira iz ruku. Moje dijete je zavrištalo, dozivao me i ja se bacih svom snagom i oteh katilu dijete iz ruku. Dok sam ga privijala na grudi bradonja dograbi mog svekra, gotovo ga prenese preko glava žena natrpanih u autobus. Još se okrenu jednom prije nego autobus krenu i reče:
“Eto, odabrala si, nemoj sada da meni bude na savjesti, ti si ubila matorog”- još smo čuli njegov jezivi smijeh dok je autobus kretao.
Znao je gad da je tog trenutka ubio i mene sa mojim svekrom. Nema dana da ne pomislim na njega, da ne vratim ovu užasnu scenu, zapitam se da li sam ga mogla zaštiti i spasiti, jesam li ja kriva, jesam li mogla drugačije odabrati…kako je to perfidna igra, sa ovom dilemom ću umrijeti, a već sam mrtva, samo još lelujam po ovom svijetu. Tri groba sam zakopala, još jedan moram, pa da i ja smirim svoju dušu. Sin Amir je umro od upale pluća kada smo kisnuli danima na otvorenom, izbačeni, obezdomljeni, izglad-njeli, duša osakaćenih tugom i užasom. Svekrove sam kosti našla nedaleko od mjesta gdje su mi ga oteli iz autobusa, poznala sam kutijicu metalnu u kojoj sam pakovala kocke šećera. Svekrvine kosti smo pokupili, izbjeljene od kiša, ono što je ostalo… nešto, ukopali…Muževe još tražim. Ostale negdje na krvavom maršu od Jaglića prema Tuzli. Još samo živim da mu nađem trag…da srce smirim u četvrtom mezaru na haremu Halilovića, dobrih ljudi koji su samo živjeli za ljubav i slogu.
I nije moja priča specifična, u svakoj ovoj kući u ovom tužnom naselju čut ćete ovakve..a vi slušajte, bilježite, neka se upamte naše priče o ljubavi, smrti, surovosti i izdaji…da se ne ponove!

Mirjana Kapetanović, Konjic

 

 

 

 

NEKA ME BOLI SREBRENICA

"Prvo mjesto na Internacionalnom festivalu poezije za pjesmu "Srebrenica" osvojila je Naida Džiho", prolomio se glas voditeljice.
Krhka kovrdžava djevojčica je prišla i primila nagradu. Zatim je podigla glavi i pogledom potražila dva para očiju. Jedne zelene, tako slične njenim , gledale su je ponosno. One plave, poput sestrinih, čudno su se cakllile. Ponosne i tužne.
Bojažljivo je prišla mikrofonu, očekivali su od nje da recituje svoju pjesmu.
Ne, ne može to ona.... Jedno klimanje glavom iz ugla bilo je dovoljno: "Idemo, Naida, ti to možeš!"
I prosuli su se stihovi o samoći, bolu, tuzi, bjelini, boli - nepreboli....
13. je bio. Juli.
Vidjeh je u bijeloj haljini, bosu.
Kraj rijeke, zagledanu u daljinu.
Upitah je: "Ko si ti, čudna djevojko?"
O čemu sanjaš? 
O suncu? 
O putovanjima? 
O zemljama dalekim? 
O morima plavim? 
O sreći? "
Ne okrenu se djevojka u bijelom.
Upitah je ponovo:
"Odgovori mi djevojko u bijelom! 
Zašto si sama? 
Sanjaš li svoje najbliže?"
Okrenu se. 
Toliko boli ne vidjeh nigdje.
Tihim glasom progovori:" 
Ja nemam snova 
- Uništeni su. 
Sunca više za mene nema 
- Zašlo je jednog jula. 
Nepovratno.
Nemam više ni zemlje, ni mora nemam više.
A ti me pitaš za sreću . 
Šta je to?
Pusti me da bolujem, pusti me , ja imam pravo na svoju tugu!"
"Kako se zoveš ?" upitah je sa strahom.
Suza kanu niz njeno lice i ona reče: 
"Ja se zovem Srebrenica. ...."
Zanijemih, poklekoh.
Pružih ruku da je zagrlim , 
da je utješim…
Shvatih
Nje nema. 
Zagrlih tišinu, 
zagrlih bol, 
zagrlih tugu.
I bi mi sve jasno
-Ona ne postoji, 
ona je samo u mojim mislima,
svake noći.
Srebrenica i ja , ja i Srebrenica .

Tišina. 
Muk. 
Odnekud jecaj. 
Trajalo je to kao vječnost dok se nije začuo gromoglasan aplauz.
Prišla sam joj, zagrlila je i rekla: 
"Hvala ti, Naida, uspjela si da uradiš ono što ja nisam."
Pokušavala sam napisati priču o srebrenom gradu, staviti na papir ovu tugu koju osjećam. Da mi bude lakše, da sebično podijelim bol sa nekim jer je nemam snage sama nositi.
Meni da bude lakše?! 
A kako je majkama Srebrenice? 
Gdje je lijek za njihovu tugu? 
Otkud hrabrost da se nose sa boli?
Naučite me, majke Srebrenice, kako izdržati muku nad kojom muke nema! Naučite me kako i pored svega izgovoriti…Šta je moja bol naspram ove? Ništa.
Rekla sam joj da je postojao jedan grad najljepšeg imena na svijetu. Poput srebrenih perli. Pričala sam joj da se na ulicama orila dječja graja. Da se veselo trčalo po zelenim obroncima djetinjstva i ne sluteći da će nekad neko pjevati: “Majko, još vas sanjam...nema vas nema vas..."
Dugo sam pričala svojoj kćerki o julu i Srebrenici. Pričala sam joj o mržnji kakvu normalan ljudski um ne može shvatiti. Pričala sam joj o rušenju, paljenju, ubijanju. O jednoj čokoladi koja je data jednom djetetu a potom mu sva porodica ubijena..
Pričala sam joj i priču o jednoj djevojčici koja je davno prije nego što se i njena mama rodila izgubila sve svoje. Sve su joj poubijali. Na jednoj Rotimlji gdje zriju najljepše trešnje na svijetu. Gdje petrovača smokva najveći hlad daje. Ali više nema ko da ih bere... Rekla sam joj i o jednoj djevojčici koja je dugo godina poslije izgubila nekog svog dragog? O dedinim knjigama u čijim koricama je tako vjerno zapisivao mevlude koje je učio. Ali sam joj rekla da je srebrenička bol najveća. I rekla sam joj da hoću ovaj čemer i tugu da ubijem u sebi, da živim s njom i da mi je teško. I da će ONAJ koji sve vidi i sve zna suditi zlikovcima.
Danas Srebrenica odiše tišinom. Cvijet iz kojeg gledaju oči žrtava i preživjelih opominju i govore da nema smiraja dok slobodno hodaju ubice i dok majka ne nađe kosti svoga sina i dok za njegovu dušu ne prouči Fatihu u Potočarima.
Pičam joj priču o broju 8372. I da su tačke iza tog broja. Još mu se kraj ne nazire.
O bijelim nišanima što svjedoče genocid. O jastucima na kojima su napisana imena onih kojih više nema. O tome da je grad najljepšeg imena na svijetu zaboravljen. Da ga se sjete 11. jula. Dođu, vide i odu. I opet tišina. Koja boli i razara.
Ne znam šta da joj kažem o Srebrenici sutra . Da joj kažem da će biti pronađeni nestali? Da joj kažem da će grad srebrenih perli ponovo zazveckati najljepšim stihovima?
Jesam li na njena pleća natovarila veliku tugu -to ne znam. Ali znam da se moja djevojčica promijenila od one večeri kad sam joj pričala stvarnu bajku o Srebrenici. Pričala sam joj to one noće kad je moj otac preselio na Ahiret.
Kad sam se borila s tugom. Te noći nismo spavale. Negdje pred zoru mi je donijela papir na kojem je nacrtan bijeli ljiljan a ispod pjesma.
Otišle smo u Srebrenicu par dana poslije. Obišle smo mezarje a potom pogledale izložbu Tarika Samaraha.
Gledala sam u svoju kćerku i posmatrala suze na njenom licu. Pogled joj je bio prikovan za lutku na fotografiji. Tom lutkom se neka djevojčica igrala 1995 godine. Ubili su je, prekinuli joj djetinjstvo.
Ja sam se borila sa suzama, htjela sam da ostanem jaka . Nisam prišla Naidi, nisam htjela da joj smetam u njenom bolu i borbi sa suzama. Neka je boli Srebrenica, neka zna , neka shvati šta sam joj pričala sve ove godine..... Izašli smo iz Potočara bez riječi.
Vratile smo se kući. Te noći mi je nekaki tiho i smireno rekla: "Mama, ona lutka je stalno u mojoj glavi. Ja hoću da odem opet. Čekaju me tamo jedna Naida, jedna Nudžejma, jedna Samra..."
Obećala sam joj da ćemo opet otići. I da ćemo kupiti mnogo lutaka...
I neka me boli Srebrenica! Želim da podijelim bol majki , bol naspram koje veće boli nema.

Esma Džiho, Mostar

 

 

PRIČA IZ SREBRENICE

Svaka se priča kazuje govorom, a život počinje plačom. Život je radost duše za slobodom pa osjeti miris ljubavi, miris boli i sjećanje pretvori u mir.
Polazak u Srebrenicu izaziva ponos i hrabrost bića da razumije svoje postojanje. Čuo sam razne priče o Srebrenici, čitao tekstove, slušao ratne izvještaje a ni jedna se ne može porediti sa pričom duše koja se pretvori u nišan bijeli i šuti pred njima, kao kamen. Duša ima svoj govor i samo se biću svom kazuje. 
Ime preživjelog je Hasan, svjedok, blizanac brata kojem nije kosti pronašao. Razdovjila ih je granata, jedan je otišao putem života drugi putem smrti. Zadnji pogled je čežnja, a riječi: „Gdje si brate, vrati se ovamo..“
Pričao je nama Hasan o stradanju Srebreničana, stradanju Bošnjaka na strelištu u Šušnjarima, o izdaji vojnika Ujedinjenih nacija, o torturi kroz koju su prolazile muškarci, žene i djeca Podrinja. Oči natopljene suzama gledaju njegov lik, tjelo iznuđeno privija svoj hal, jecaj djece od četrnaest godina razbija šutnju u dolini nišana, pogledi njihovi se susreću kao oblaci natopljeni kišom, bore se da ne izliju svu bol koja postaje živa, kao kiša što se spušta, bića njihova postaju dolina u kojoj se nišani umivaju suzama. 
Razum se pita, i pita se!? Ko je to učinio? Šta je pravda!? Ima li milosti!? Odgovor je zločin! Genocid! Samo što su bili muslimani! I tako su riječi Hasanove na musali u Potočarima postale žive u duši prisutnih Konjičkih osnovaca Prve osnovne škole.
Stajao sam i gledao čas u djecu, a čas u nišane, nisam mogao pronaći razliku u shvatanju čovjeka.
Nišani imaju prednost, svjedoče povratak, smrt šehida. A djeca svjedoče dolazak života. Osjećanja su jača od svih činjenica i postaju mizan kojim mjerimo vrijeme između smrti i života. To doživjeti moraš, da bi znao šta je nevina žrtva. Ne smiješ zaboraviti kušnju i stradanje Bošnjaka. Ko učini zaborav, oholom tjeskobom duše svoje počinio je duši svojoj grijeh veliki i izgubio ponos bosanski. 
Misli su samo jedne, ovdje u Potočarima svi ljudi svijeta trebaju doći i duši svojoj suzu boli istine učiniti. 
Da mržnja ne bude svjedok neznalicama i zločincima pobjeda.
Hasan je završio svoj govor. Djeca su nijemo gledala život, a razum ih je posjećao da smrt svjedoči istinu. Otišli su do nišana i proučili Fatihu. Na licima njihovim osjećanja se mije-njaju. Neki od njih plaču, drugi šutnjom proživljavaju mjesto i vrijeme koje su upoznali. Odlazak do Spomen sobe bio je još jedan čas hrabrosti i ponosa. Sve što se vidjelo nije se moglo o tome puno razgovarati. Slike i kratki film govor su sam za sebe. Govor koji će nositi kroz svoj život. Koji će im biti upečaćen u duši da se pozovu i drugi na savjest kada im ga ispričaju. 
Ova se priča piše samo u Srebrenici, a autori njeni su svjedoci koji posjete Potočare. Priča nema kraj, jer kraj njen ko napiše on će zaboraviti Srebenicu.
Nije završila priču o Srebrenici. Vrijeme će nastaviti. Moj emanet je „ Rahmet Šehidima u mezarju Potročari Pozivam da ih se sjetimo Fatihom!“

Armir Hodžić

Fondacija "LIJEPA RIJEČ" Konjic, 

Šehidska br.4 , 88400 Konjic, Bosna i Hercegovina

Žiro račun: 1606040000027757, Vakufska banka DD Sarajevo, Filijala Mostar, Poslovnica Konjic

Fondacija je upisana u registar fondacija Federacije Bosne i Hercegovine broj 126, Knjiga I registra, dana 29.06.2012.g.

Identifikacijski broj: 4227768270006