Wed12112019

Last updateTue, 06 Mar 2018 10am

Font Size

Profile

Menu Style

Cpanel
Back You are here: Home Naša izdanja MOJA LIRIKA

Izdanja fondacije "Lijepa riječ"

MOJA LIRIKA

Džemaludin Lepara

MOJA LIRIKA

Konjic, 2015.g.

 

Esad Bajić, o knjizi MOJA LIRIKA"

"Ovu zbirku pjesama sačinjava 85 poetskih zapisa koji su posloženi po abecedi nastanka, a ta abeceda je u ovom slučaju mnogo duža nego li je zamišljeno rastojanje od slova A do slova Ž u samoj abecedi. Kako mi sam autor reče, a i kroz pjesme se vrlo lahko da naslutiti, početak im je vezan za gimanzijske dane, a zatim za studentske godine koje je Džemaludin proveo u Rijeci, dok posljednje u sebi nose dah ovdašnjeg vakta i ovdašnjeg, sadašnjeg autora koji je evo u sretnim penzionerskim danima. „Moja lirika“, kako je naslovljena ova zbirka, mogla je biti i „Lirika mog života“, te tako ova zbirka pjesama, pored zasebnosti svakog poetskog naslova i teme o kojoj pjeva čitaocu nudi i jedan topal uvid u autorov život, onaj život koji je, bez obzira na njegovu vanjštinu koju ne znamo iz samih pjesama, srcem otkucan i prekucan unutarnjim doživljajem.

Džemaludin je svoj radni vijek proveo kao doktor, kao ljekar, i to treba znati jer se dobrano da primijetiti i u leksici nekih njegovih pjesama. No, kroz pjesme gledano autora ćemo doživjet kao biće ljubavi, biće emocija, biće zavičaja i u ovim potonjim pjesmama kao biće ove zemlje, Bosne i Hercegovine.
Tematski bi se pjesme, uslovno, dale podijeliti na pjesme ljubavi prema ženi, pjesme ljubavi prema majci, pjesme ljubavi prema zavičaju, pjesme ljubavi prema domovini i pjesme ljubavi prema ljubavi.
U pjesmama koje govore o majci i o zavičaju jako nalazimo izraženu nostalgičnost pa gotovo možemo osjetiti koliko autoru u njegovim studentskim odmaknu-ćima od rodnog praga fale dom i zavičaj. Tu je također bitno imati na umu da svoje studentske dane, u kojima je nastalo najviše pjesama u ovoj zbirci, autor živi u Rijeci, na moru, u Hrvatskoj. Ovo je bitno imati na umu kako bi razumjeli „šumove“ autorovih stihova, glasanje brodskih sirena i galebova, platana, neke izraze i pejzaže koji nisu domaći ovdje gdje mi čitamo njegovu poeziju.
Potrebno je zaviriti i u naše dalje sjećanje o autorovom zavičaju, Lisičićima i polju koje je potopljeno Jablaničkim jezerom. Autorovi stihovi o ljepotama tog polja i toplinama i širinama kojima ga opjevava skoro su mitski djelovali na mene i na trenutke sam odmicao sadašnju sliku Lisičića koju imam i kroz njegove stihove zaranjao ispod vode, ispod desetljeća prošlih, u otkose trave i polja žita koja su nekada nicala i klasala.
Džemaludinovi stihovi imaju svoju posebnost, imaju i svoju ponovljivost kroz koju se ne može sagledati šturost autorovog jezika nego „zgusnutost“ njegove emocije koja se, ponekad bi se reklo, grčevito stišće uz date simoblike.
Jedna od tih simoblika jesu „crne kose“
Vidjeh tvoje kose prebojene u crno…
Svoje crne vlasi što si ih u snu nosila…
Kosa ti je bila crna prerasla u polja (Susret u snu)
Moje duge crne upletene vlasi…
Nešto od lica tvoga i tvoje crne kose (Sine moj)
Pa čak ako ta kosa i nije crna, autor to naglašava, poput:
Vidim na kamenu kosa moja
Nije crna već blijeda poput
Tijela malokrvne žene
(Odlutala sjena)
Ili u pjesmi „Ptice ćute“:
Vidim na mjesečini kosa mi nije crna
Nego je blijeda poput tijela bljedilom obojena
Pa razapet pred nijemim bolom 
Čekam njeno pomilovanje.
Tu je jako frekventna i riječ „ruke“ koja se 21 put ponavlja kroz ovu zbirku, poput:
Ruke tvoje ispružene ko dvije pohotne čežnje…
Ispružih ruke i prste svoje sa deset
Oživjelih želja da sakupim svjetlost… (Susret u snu)
Ciganin stari uzima gitaru 
U spretne suhe drhtave crne ruke (Balada o ciganinu)
Bijele ruke za sjećanje na mjesec 
Kada se lavovi rađaju a ptice ljube. (Mostovi uspomena)
Daleko je grad u kome sanjaju tvoje ruke (Dozivanje ljubavi)
U vjetrovima tvoje ruke usnule toplinu (Između pjesme i lutanja)
Na grudima tvojim još nisu
Muške ruke sanjale (Žena bez smijeha)
A zašto je to tako možda nam se kao odgovor nudi stih iz pjesme „Jutro ljubavi“ gdje autor pjeva:
Ruke bude u nama čednu snagu
I iskrenje za rađanje čudesne ljubavi.
Još jedna riječ je bitna odrednica autorovih pjesama, to je čestica „samo“ koja upućuje na nedostajanje koje autor tka kao svoj unutarnji osjećaj. Ova riječ se ponavlja 68 puta, skoro za svaku pjesmu po jednom, a od toga je osam puta utkana u riječ samoća. Uz ovu riječ idu i riječi „noć“ i „dan“ te njihove izvedenice, s tim da valja napomenuti da je riječ dan daleko brojnija od riječi noć te i na taj način primamo autorovu poruku da bez obzira na prisutnu tugu, samoću, dan i svjetlo, nada i sreća bivaju pobjednici.
Nezaobilazan motiv ove zbirke je i majka, ne samo autorova majka, već majka kao simbol rođenja, hranjenja, simbol snage i čvrstine te ne čudi da na 27 mjesta u autorovim pjesmama nalazimo ovaj pojam.
A majke su naše bile plodne
K'o naša zemlja
Svojim su grudima dojile djecu našega kamena
Široke k'o mora, bijele kao sunca
Snagu su davale svakom životu (U zagrljaju jesenjih vjetrova)
Tu su upečatljive i „proljetne kiše“, „proljetne rijeke“, „proljetno rođenje“, „proljetni cvjetovi“ te „proljetni vjetrovi“ koji se ponavljaju u šest pjesama i nekolika naslova.
Među riječima koje se često javljaju, jednom i u naslovu pjesme, jeste i riječ „magnovenje“, uz nju je zapaženo i korištenje riječi „plod“, bilo kao plod zemlje, plod žene ili plodnih kiša, vjetrova, glasova…
Tu je također značajna riječ „glad“ (gladno sunce, gladna jesen, gladna godina, gladan dobrotom…), mostovi, kamen, jesen (25 puta).
Značajna je i frekvencija riječi „korijen“, te prilično dominantne riječi žena (ponovljena je preko 50 puta) te riječi „vjetrovi“ (63 puta) i „polja“ (23 spominjanja) uz izraženu ponovljivost riječi „odlaženja… dolaženja“ koja nam na određeni način nude i međustanja u kojima autor boravi između dvije ljubavi, jedne stalne u sebi al' nestalne u pogledu davanja (mladalačke ljubavi), i druge stalne i u sebi i u pogledu davanja (njegova majka).
Neke od riječi, iako se ponavljaju dosta često, ne nose znakovitost u samom smislu stiha, dok neke koje sam naveo, iako manje frekventne, stoje kao planina svojim značenjem i slikovitošću.
Glavni motiv, glavni pojam, glavna riječ, jeste „ljubav“
Ova riječ se u ovoj zbirci pjesama čita tačno 100 puta ne računajući izvedenice same riječi i druge njoj bliske pojmove koji prizivaju njeno značenje.
Od početka do kraja ovo je ljubavna poezija, i tamo gdje nam se učini da nije, srce ljubavi porukom bije. Ljubav je toliko važna da se pjesnik boji da će je izdati (Izdajnik ljubavi) i to u mjeri da mu se taj strah i u snovima javlja (Sanjam izdaju ljubavi).
Ako bih gledao u pjesme zasebno, prva koja me u cijelosti kupila svojim iskazom jeste pjesma „Neke ljude ne volim“
Tu bih još izdvojio pjesme: I jesam i nisam, Pjesnik (Ja sam pjesnik,Moje je geslo čovječno živjeti, A ne u patnji trpjeti.), Smrt nečije majke, Običan čovjek, Vjetrovi, Budi žena, te meni posebno jake pjesme: „Sine moj“ „Majci“ i „Povratak“ čija emocija će nas protresti i ponaosob, svakog od nas, dovesti do onog što u sebi zovemo i osjećamo kao „JA“. Pjesma „Povratak“ i njen stih „Nisam gladan“ otključava i posljednja vrata zadrške mojih emocija te nemoćnim čini ikakvo tumačenje i obrazlaganje. Ona je tu jer bez nje ništa ne bi bilo, ona se iščitava, odživljava, odplače, smite sve spomenute noći i dani, odlaženja i dolaženja, proljeća i jeseni, kiše i vjetrovi, smite kose crne a pogled spusti na skupljene ruke naših života.
Zadnja pjesma u redoslijedu, ono Ž u abecedi ove knjige, je pjesma „Dovom kroz svoju sudbinu“ koja je meni intimno nedostajala dok sam čitao pjesme prije nje.
Okićen ljubavnim cvijećem
Tražim pogledima svoju ljubav
Da je toplim zagrljajem iznenadim
Udahnem joj volju da udvoje
Istim koracima koračamo
Uzdignutim rukama dovom GA molimo
Da moji koraci i koraci moje vječite ljubavi 
Budu NJEGOVOM milosti nama darovani
Meni i njoj istovremeno… („Dovom kroz svoju sudbinu“)

Džemaludin je, dakle, pored toga što je doktor, liječnik, drag insan topla glasa i osmijeha, i pjesnik, ništa manje nego ijedno od ovog prije nabrojanog. Džemaludin je dobar pjesnik čija poezija zaslužuje da bude čitana i ukoričena u trajnijem čuvanju i meni je izuzetno zadovoljstvo biti mali djelić ovog ukoričenja i čuvanja."

 

 

O knjizi - Biljana Handžo:

 

 

"Volim kada me iznenade riječi, volim kada me ponese misao pjesnika, volim kada nekog, koga misliš da poznaješ cijeli svoj život, prepoznaš i počneš poznavati na jedan drugi način.
Ono što je jedan veliki pjesnik nekada davno prije izjavio, da ''pjesnici su čuđenje u svijetu'', potvrđuje se i to je baš tako. 
Pjesnici su posebna bića, koja prolaze pored vas, rade svoje svakodnevne poslove. Jedan je za mašinom u tvornici zarađivao za život, drugi je učeći djecu ispisivao svoje stihove, neki su, opet, u svojoj osami nizali i porađali zbirke najljepših rima
Ispred mene je rukopis nazvan jednostavno '' Moja lirika''.
U potpisu je čovjek kojeg poznajem koliko i sebe. Cijeli svoj život posvetio liječenju, najmlađih, najnježnijih bića, koji, počesto, ne znaju ni reći šta ih boli. On je bio tu da prepozna.
Nježno, smireno, sa ljubavlju prema svakom tom malom čovjeku koji je bio ispred njega, uplašen od bijele doktorske kute. I niko nije znao da u svemu tome, u nekim samo svojim, sebi darovanim trenutcina ispisuje stihove . Takve stihove koje vas opčine. Stihove o svemu onome što ga okružuje, što ga voli i boli, o onomu što vidi, što osjeća.. U jednoj od pjesama i sam kaže: 
Ja sam pjesnik
Nisam erota
Moj gospodar nije naga žena
Što se na mišici muškoj razgoliti ko sunčeva bjelina…
Ja sam pjesnik
Moje je geslo čovječno živjeti 
a ne u patnji trpjeti…
I, potom se nastavlja niz od stihova. Pred vama se otvori čudesna zbirka od osamdeset, i još koja, pjesama, koje vas tjeraju prvo da projurite kroz njih, da svaku barem na tren, malkice, okrznete pogledom, a onda hitro jurite na sljedeću. Da vidite ljepotu Neretve, da ispratite jednu majku na vječni počinak, da čujete pripovijest ciganina ceribaše u đurđevdansko jutro kada mu vatre ciganske, đurđevdanske, pokrenu sjećanja: 
Ciganske vatre na đurđevdan
Sa majskim vjetrom
Cigansku igru zaigrale….
Čudesna zbirka koja vas vodi kroz decenije pjesničkog odrastanja. Mogla se ona, odavno već objaviti. I moglo se od ove jedne skrojiti, tri knjige čak. No, čekala je. Kao da je sama diktirala kada će izaći u javnost. Da u jednoj cjelini vidimo svu ljepotu pjesničkog stvaralaštva. Skupljena u zbirci'' Moja lirika'', izmiksanoj, bez hronologije nastajanja, tematski ne ustrojenoj, što je čini posebnom. Zastanete pred pjesmom '' U magnovenju dana'', nasmiješite se pred naslovom ''Neke ljude ne volim'', tako jednostavnim i iskrenim, da vam pokrene suzu na koju ste zaboravili dok ste prolazili kroz stihove:
ZBOG JEDNOGA PISMA
Ne mogu te odbolovati za jednu vječnost
Nisam trava koja zeleni samo jedno ljeto
Ne mogu te zaboraviti zbog jednoga pisma
Jer sam te danima zapisivao u duši
Ne mogu te nikada zamrziti
Jer znam da nisam vječan
U sebi te živim kao moju ljubav
Ne mogu te zarobiti kao robinju
Jer znam da svakoga dana
Ljubiš bijele golubove na svome balkonu
Da sam iz cijele knjige pročitala samo ovaj jedan stih: “Jer znam da svakoga dana ljubiš bijele golubove na svome balkonu…“, meni dovoljan bi bio da kažem - ova knjiga mora doći do čitaoca.
Htjela sam u ovom mom slovu o zbirci izbjeći prenošenje pjesama, no, to je nemoguće. Kako sada, Tebi čitaoče, koji si prije no što si zavirio u pjesme, virnuo prvo u ove moje riječi, kako drugačije da ti kažem, da te ubijedim da nastaviš čitati, i da u rukama držiš odličnu knjigu, knjigu koja je puna ljubavi i nježnosti, u isto vrijeme i jednostavna i mudra, i sjetna. 
Uz pjesme Džemaludina Lepare, dotaknuti ćete nebo, omirisati zemlju, gledati buđenje proljeća, slušati ljubav ili uživati u čarima jednog neobičnog listopada i zaljubiti se već u prvi stih:
Lagano i dugo nestaje listopad u kricima galebova
Daleko na morskoj pučini sastaju se dva plava mora
U beskraju plavetnila neba i vode
Sunce se gubi u krvavim zrakama dalekog zapada…
Završiću ovaj moj prikaz početnim stihovima pjesme koju ćemo, uvjerena sam, svi doživjeti sa posebnom emocijom, i spoznajom da postoje ljubavi koje nikada ne prolaze. Koje niti jedna situacija, niti bura životna, ne može umanjiti niti izbrisati.
Odavno me kod tebe nema 
otputovao sam, odlutao
Da se sretnem u ovom svijetu
Sam sa svojim bivstvovanjem
Nisam gladan
Radost za tvojih pedeset godina i više
I moja pisma dva na jedan mjesec 
na tvoju adresu
Sigurna si da postojim
Obećavam ti da te razočarati neću 
i da ću se vratiti
bar kada se tri puta promjenu
cvjetovi na tvome balkonu
znam da si željna dolaženja
u znaku plave ptice i mirisa
rane jeseni
i kosu moju mokru od zadnjih 
jesenjih kiša
da osjetiš prstima svojim
sve ću ti majko pokloniti. (Povratak)"

Fondacija "LIJEPA RIJEČ" Konjic, 

Šehidska br.4 , 88400 Konjic, Bosna i Hercegovina

Žiro račun: 1606040000027757, Vakufska banka DD Sarajevo, Filijala Mostar, Poslovnica Konjic

Fondacija je upisana u registar fondacija Federacije Bosne i Hercegovine broj 126, Knjiga I registra, dana 29.06.2012.g.

Identifikacijski broj: 4227768270006