Thu12122019

Last updateTue, 06 Mar 2018 10am

Font Size

Profile

Menu Style

Cpanel
Back You are here: Home Naša izdanja U SMIRENJU JE SPAS

Izdanja fondacije "Lijepa riječ"

U SMIRENJU JE SPAS

Irfan Jusufović

U SMIRENJU JE SPAS

Konjic, 2015.g.

 

IZ RECENZIJA


Pred čitaocem su tekstovi priča Konjičanina Irfana Jusufovića. Naslov ove zbirke je maksima „U smirenju je spas,“ Irfanov životni moto, zaključak o svrsi, smislu utemeljen na životnom iskustvu ovog tihog, skoro neprimjetnog čovjeka sa naših ulica, nenametljivog posmatrača svoje i naše životne stvarnosti. Na tren možemo pomisliti da je riječ o dokumentarističkoj prozi u kojoj pripovjedač bilježi događaje iz naše, odnosno njegove konjičke stvarnosti. Ali te priče su ipak protkane duboko ličnim doživljajem onog našeg ovdje i sada, što tekstu daje bitnu literarnu crtu i udaljava ga od onog dokumentarističko-novinarskog stila. „U smirenju je spas“ - misao, pouka koju možemo čuti skoro svakodnevno, djeluje trivijalno, posuđena iz kolokvijalnog stila; ona ustvari oslikava piščevo nastojanje da u priči postigne ljepotu jednostavnosti, a što je često i najteže. Opredijelivši se za ovaj naslov zbirke priča, Irfan Jusufović se opredijelio i za to da pričom pouči, uputi, da njegovo životno iskustvo, koje dijeli sa čitaocem, bude „znak pored puta“ za one koji treba da odlučnije kroče stazama životnim.
Ova zbirka pripovjedačke proze omeđena je pričama „Agda“ i „Liječenje medom“, sa istim motivom porodične sreće. U „Agdi“ je to sreća dvoje mladih piščevih poznanika koji jednostavno i bez mnogo premišljanja odlučno stupaju u brak i zajedno po receptu, vjerovatno poznatom i samom piscu, pripremaju poslasticu, stvaraju ambijent u kome čovjeku život nije trpljenje teškog bremena, nego je protkan trenucima koje čovjek sa sebi dragim bićem stvara u bračnoj zajednici. U „Liječenju medom“ ta sreća je snažnija, jačeg inteziteta, možda zbog toga što je ona lični piščev doživljaj, jer je u njoj predstavljen trenutak kada je Bog dao da ponovo postane otac onaj koji je doživio „bol neprebol“, gubitak djeteta u ratu.

I pored navedenih priča u zbirci postoji i još nekoliko lirski obojenih tekstova. Jedan od tih je i pripovijest „Bajro“, sa čijom tragičnom sudbinom se pisac poistovjećuje i budi u čitaocu tugu i suosjećanje, ali je u suštini to priča o ljudskom dostojanstvu, koje ni životna zla sudbina nije mogla uništiti jer su istinske ljudske vrijednosti ostale da žive u biću Bajrine djece. Slična je po intenzitetu tuge i priča „Leptir i ja“ sa motivom tragičnog doživljaja gubitka voljene kćeri. Pripovjedač u trenutku doživljava utjehu u razgovoru sa leptirom kojeg sreće kraj mezara svog djeteta. U priči „Košute su bile rahat“ ogleda se suptilna priroda bića pripovjedača koji i u „Zapisima iz nemirnog dnevnika“ pokazuje da on kao vojnik sa prve linije fronta zna da život mora pobijediti te nemirne dane smrti. I ne remeti taj sklad u prirodi. Pušta košute da žive svoj bezbrižni život u šumi, između dvije zaraćene strane koje su zalutale u divljinu, tamo gdje su košute oduvijek bile rahat.

„Zapisi iz nemirnog dnevnika“ su Irfanova sjećanja na nedavno minuli rat u Konjicu; to su priče iz ratne svakodnevnice, sjećanja na događaje koje pisac nije mogao ili nije htio da zaboravi. Kako u svom predgovoru kaže one nisu hronološki poredane. Prvi dio zbirke priča čine zapisi iz aktuelne svakodnevnice. Takva je priča „Čudna neka podudarnost“ gdje se autor nije mogao otrgnuti utjecaju medija, te tekst više liči na novinski članak nekog prosječnog kolumniste. Na sreću većina priča ove zbirke su literarni tekstovi, u kojima se ogleda Irfanov dar za pripovijedanje, njegovo umijeće da svoju stvarnost pretvori u zapis-sjećanje, a da to ipak ima miris lijepe književnosti. Duboko vjerujem u to da će Irfan Jusufović, izgrađujući svoje umijeće pripovijedanja, zasluženo stati među najvrsnije pripovjedače iz konjičkog kraja, jer njegova zbirka priča „U smirenju je spas“ zaslužuje da se neka od tih priča nađe u čitanci učenika viših razreda osnovne škole.

Jasmin Mehanoli

 

Pri čitanju priča Irfana Jusufovića pred nama se podižu zavjese ogoljene životne scene na čijim daskama glavnu ulogu igra tiha i nenametljiva istina. Detaljno analizira-jući ponuđeno djelo, možemo reći da su to tematski raznolike priče koje se polako stapaju u jednu mozaičnu cjelinu, okrunjenu mišlju o čovjekovom bivstvovanju u neskladnom i surovom svijetu. Izgrađene su na temeljima bogatog životnog iskustva i oštrog autorovog zapažanja i, kao takve, odišu iskrenošću, teškim bolom, izrazitom humanošću, dobronamjernom satirom i blagom duhovi-tošću.
Najupečatljivije i možda najuspjelije jesu priče ispunjene tamnim tonovima roditeljske boli koju je uzrokovao gubitak djevojčice koja je, prije svega, voljela živjeti.U pričama s takvom tematikom autor progovara s mukom, povremeno poklekne, rečenice ostavlja nedovršenim, a misli nedorečenim. Ta povremena „škrtost“ u izrazu upućuje na zaključak da su priče Hvala Bogu, ostali ste živi i Leptir i ja samo isječci iz bolnog sjećanja o kojem autor nerado govori, ali na kraju djelomično uspijeva izraziti ono što je dugo čuvao u najskrivenijim hodnicima srca i pronaći utjehu tamo gdje ju je najmanje očekivao.

Tugom natopljeni redovi prekinuti su pričama s neobičnom duhovitošću i satiričnim elementima. Vjerovatno inspiriran sve većom ekspanzijom „instant brakova“, Jusufović je istakao priču Agda u kojoj nas alegorično podsjeća da se recept za sreću krije u nama, a ne u vanjskom svijetu, gdje ga često tražimo. Iza te neskrivene poruke nalazimo i autorov žal za prošlošću i rasplamsani sukob tradicije i savremenosti. Slični tonovi odjekuju i u priči Ne diraj! u kojoj nedvojbeno kritizira i ismijava savremeni oblik ljudske pohlepe i moralne izopačenosti, a s nostalgijom se prisjeća prošlih vremena i nepomućenog djetinjstva.

Njegove priče nastale su kao odraz potrebe da na jednostavan i neposredan način čitaocu predoči realnost, prenese svoja iskustva i svoje poimanje svijeta. U tome zasigurno i uspijeva. Izražena moralna i humanistička potka njegovih priča, htjeli mi to priznati ili ne, tjera nas da se zamislimo nad vlastitim ciljevima i da se zapitamo jesmo li na svojim putevima zaplesali uz “blues mutne vode“. Posmatramo li ove priče u tom kontekstu, onda imamo dovoljno razloga da ovo djelo umjesto u ladici, zamijeni mjestom na polici.

Alema Gagula

 

Irfan Jusufović je autor za čije pravilno shvatanje onog što nam ostavlja ispisano u emanet postoji zahtijevnost upoznavanja autora. Nije to, do duše, nužno ali je preporučljivo. Kako u prošloj knjizi: „Prihvatite Bosnu za svjedoka“ (Fondacija „Lijepa riječ“ Konjic 2013.g.) tako i u ovoj, Irfan nam podastire nizove svojih zapisa o sebi, o onom oko sebe, o vremenima minulim, o trenutcima neuslikanim, o događajima životnim koji bi „uz kahvu“ se pripovjedali i sakatim pamćenjem zaboravljeni bili, da nije Irfana u njima i njih u Irfanu, koji ih bilježi na sebi svojstven način, s ljubavlju, brižno, s pažnjom posebnom, bez tereta žurbe i htijenja nekog velikog, tek, eto, da ih sačuva kao što je spreman i list opao s grane sačuvat od gaženja. Takav je Irfan, takvi su mu i zapisi, zato i rekoh, bilo bi lijepo upoznati ga prije nego li pročitamo njegove zapise, a ako to ne učinimo, onda vjerujem, hoćemo poslije, kad ih pročitamo...


Esad Bajić

 

Fondacija "LIJEPA RIJEČ" Konjic, 

Šehidska br.4 , 88400 Konjic, Bosna i Hercegovina

Žiro račun: 1606040000027757, Vakufska banka DD Sarajevo, Filijala Mostar, Poslovnica Konjic

Fondacija je upisana u registar fondacija Federacije Bosne i Hercegovine broj 126, Knjiga I registra, dana 29.06.2012.g.

Identifikacijski broj: 4227768270006