Wed12112019

Last updateTue, 06 Mar 2018 10am

Font Size

Profile

Menu Style

Cpanel
Back You are here: Home Naša izdanja SVJETLO TIŠINE

Izdanja fondacije "Lijepa riječ"

SVJETLO TIŠINE

Senada Brčaninović

SVJETLO TIŠINE

Konjic, 2013.g.


Izdavač: Fondacija "Lijepa riječ" Konjic,
ISBN 978-9958-0928-8-6
COBISS.BH-ID 20564230

 

Osvrt na pročitanu knjigu Senade Brčaninović „Svjetlo tišine“

Svjetlo tišine, autorice Senade Brčaninović, zbirka je pjesama koju sačinjavaju 84 pjesme. Prvijenac koji nije ishitreno uskočio u korice nego je znalački odstojio, sazorio i u potpunoj zrelosti se nudi čitaocu.


Autorica u uvodu ove knjige naglašava da su ove pjesme nastajale kroz šutnju, od njenih studentskih dana pa do danas, šutnju kojom su, rekao bih sa sigurnošću nakon prvog čitanja već, dobovale velike misli duhovnih velikana, Istoka prvenstveno. Isprva, možda, kao pokušaj crtanja kontura duboke zašućenosti koju čitanje spomenutih velikana izaziva kod obična insana a onda, sve više kao portreti linija jasnih i boja raznovrsnih.
Otuda svjetlo u Senadinim pjesmama i odatle tišina u njegovoj sjeni.


Kao poziv da zatvorimo oči kako bi vidjeli ono najače svjetlo, svjetlo nas i božanskog u nama i da tako u toj osvjetljenosti iznutra osjetimo kako sve riječi i zvukovi pod tim svjetlom nestaju a tišina ispunja ponuđene prostore.
Ta tišina svakako nije odsustvo ičeg, nego prije prisustvo svega. To je tišina koja se čuje ali ne sluša se uhom baš kao što ni svjetlo na koje nas pjesnikinja upućuje nije ono koje se očima gleda, nego unutarnjim bićem ljudskim.

Najljepša
djela
ostaju iza
dobrih
prevodilaca
t i š i n e.


kaže autorica u pjesmi Tišina jasno podvlačeći da tišina o kojoj zbori, onostrana jeste, da iz onih božanskih dimenzija dotječe te kao takvu, pisci, mogu samo da je prenose u simbolima, da je prevode nikad time ne remeteći original, tek kao znakom upućujuć na nj. O tom izvoru u istoimenoj pjesmi kaže:

Kada
pitaju te
dušo moja,
sa koje si
česme
žeđ gasila…?
Priznaj…
-tvrda glava
nijednoj
prići
nije dala,
dok nije
prepoznala…
od dna
čaše-prazne
poklopac
Svog Izvora.

Unutar tih odnosa, suodonosa, tanahnih niti ljudskog promišljanja na čijim su vlasima treperile noge mnogih tragalaca za Istinom ona tražeći svoje mjesto i definiciju kaže: Tek sam electron kroz koji cijedi se…naboj Univerzuma.
Ovo veli u pjesmi znakovita naslova “Ja nisam poeta”, pjesmi koja je lahko mogla da se zove “Ja sam poeta”, jer šta poeta jeste ako taj electron nije, ne možemo li čitav ovaj pojavni svijet jednako gledat kao mnoštvo dijelova onog jednog božanskog KUN (Budi) od kog sve BI (I BIVA).


U toj slici predočenoj o stvorenosti da se otkrivati cjelovitost poruke Senadinih stihova, misaona, duhovna, filozofska, logična... Tragajući za mjerom božanskog u sebi i mjerom ljudskog u onome što čini se božanskim pjesnikinja ispisuje svoje stihove. Ona tako i strukturom svojih stihova, tanahnošću vizuelnog tijela njenih pjesama, iskričavošću kazanog što sve je opet stavljeno u jedinstvenu kompoziciju upućuje da je rijetko napušta taj osjećaj traganja, rasta u tom traganju i osvjedočenja svojih dosega do mogućnosti “samo” prevodioca tišine.
Oprezna je i cijelom zbirkom pjesma, kroz 84 njena naslova ostaje na toj “svetoj” udaljenosti od originala što meni jeste jedina dimenzija ovih pjesama koja nije ispunila moje očekivanje. Možda je u meni problem, u mom sagledavanju svijeta i poezije, jer, ja sam iz pjesme u pjesmu očekivao da će se ono svjetlo u nama utopit u svjetlo originala i iz njeg javit ja glasom ja tišinom, ja ponovo oplođeno sobom ja potpuno nestalo u predasti. Možda je to i učinjeno, tako vješto da ga nisam svjestan. Procjeniće čitaoci.


Vrliji poznavaoci terminologije jezika svakako će nači i odgovarajuće nazive za stil, građu, kratke „stubaste“ pjesme koje čine stihovi od jedne, maksimalno dvije riječi kakve preovladavaju u Senadinoj poeziji a mene neodoljivo posjećaju na duge grane stabla krošnje visoke. O čem govorim može se naslutiti i iz ovih već citiranih stihova i pjesama a takve su i pjesme: Ogledanje, Sito vremena, Izvor, Ušće, Sazvučje, Ne znaš ti, Ne pitaj, Kruženja,Uspori putniče, U alejama sna, Znaš li, Na krjau, Susret, Maktub, Naše riječi, Nepoznati cvijet, Riječi, Bijela pjesma, Istina, Poeta i druge pjesme do mjere da se kroz njihovu strukturu da govorit o bitnijoj karakteristici Senadinih pjesama.


Samo kap
sa čista srca kanula
Suncu se dopala...

Kroz lučan
snop boja
plavo nebo
dotakla... kažu stihovi pjesme KAP oktrivajući sufijske pute i simbole kojima Senada oslikava tišinu svijeta oko nas i još šireg u nama. Ovdje kroz simbol vode koja jeste simbol života mogućim nam dokučivost neba predstavlja i ružu svjetlosti koja nam boje duge u pojavnost poklanja.


U sljedećoj pjesmi nudi odgovor na nedovoljno naglašeno pjesničko ja u prethodnim pjesmama i kaže:


Ne može se
do mene,
- oslušni mi
tek srcem
u tišini pjesme.

Je li naziv ove knjige ujedno i putokaz za njeno razumijevanje zapitam se, jer taj otkucaj srca iz prethodnih stihova ne čujem? Je li odgovor u zamjeni čula kao formuli razumijevanja - ne poziva li nas pjesnikinja u skrivenost uhom koje gleda i okom koje sluša?


Da li iko zna
na koju stranu
se zavrće česma?
Imam jednu u grudima
koja ne reaguje
ni na desno ni na lijevo.
(Na koju se stranu zavrće česma?)

Ne znam, kažem tiho u sebi odgovor na zapitanost ove pjesme. Možda odgovr zna onaj ko je odvrnuo istu.
Već u sljedećoj pjesmi ona uobičajeno književno stvaranje naziva aktom žučne reciklaže i ja pokušavam da odbacim šablonska rešeta kritičira. Odustajem nakratko od započete analize i dajem vremena i sebi i stihovima za novu priliku da “Ne dozvolim da budem knjiga puna tuđih misli!” što u pjesmi “Ne dozvoli” autorica traži i od sebe i od nas koji je čitamo.

Ko to
milo moje,
još umije
i zna…
-bijelo
sa bijelog
da pročita

Poezija nisu samo riječi. Slova i riječi su tek forma ili kalup onoga što svaki autor daje samo od svoje duše...Dahom svoga postojanja. Razum, kaže autorica u pjesmi, piše – srce stvara a „ona“ samo drži lampu i posmatra.
Razum – piše.
Srce – stvara.
''Ja''
drži lampu
...i posmatra.
(Ja, Srce, Razum)


Poezija koju njen razum piše, neosporno je lijepa, riječi probrane, odvagane, na mjesto svoje stavljene, bez greške, okom poznavaoca lijepog i rukom koja ne drhti.


To osjećam, to vidim nakon prvog čitanja, no pitam se jesam li najbolje rješenje da riječima otvorim ovu knjigu il joj krilo budem. Dah taj postojanja fali mi. Tražim ga i među redovima i među slovima, među riječima. Sve me strah da je pjesnik otišao i ostavio pjesme nama na čuvanje.
Tu me donekle podupire i tematika narednih naslova u kojima autorica govori o stanju be(z)stiha, kad se pero ušuti, misli iz tinte povuku a ja napinjem one dijelove mozga u kojima čuvam informacije o derviškim redovima, sufijskim misliocima ne bi li nabasao na ključ ove poezije, koja ima te periode smjelosti gdje „mišlju Univerzum pokreće“ pa onda ta konačišta kad presahnjava bez svoje volje.
Iza tih perioda klonuća dolazi novo rađanje:


Ako jedna
kap kiše
pri dodiru
sa zrakom
…Sunca
tvori dugu boja…
-zamisli tek
auru čovjeka
u čijoj duši
kupa se
cijelo
Sunce Ljubavi.

Iz onih početnih traganja nadolaze nam pjesme koje ja volim nazvati pjesmama dvojonosti, pjesmama u kojima razum koji piše poeziju postaje on pod budnim okom pjesnika koji drži lampu. Ova pojava nije rijetka, da pjesnik i pisac, jedno u pojavnosti dvoje se u stihovima bez persiranja, kad nadjačavaju se, savjetuju se, kore se, bodre se, tješe se i ponovo iznova počinju kruženje, duša zemaljska s dušom višom u tijelu istom, ruci istoj, olovkom istom, pomiruju se u pjesmi.

To je svijet Pomirenja
Jednom...
Umorićeš se
od bježanja;
crno-bijelog
i indigo
šaputanja;


Svijet porinuća
Ja sam…
n i š t a,
samo prah što se
sa zemlje diže,

Svijet rađanja
Vječito
dijete sam
u srcu
Tvome
i vjerujem...

Insanijeta koji je u vječnom traganju
Opet šute
u meni
riječi neke...

Svijet Slutnji, Posebnih noći, Vjere i šutnje zapitanosti s koje si planete. Svijet vraćanja u mir nemira, u svjetlo tišine, tišinu svjetlosti i glasnost nijemosti što poezija sigurno jeste.
Cijelom knjigom proteže se skrivena poruka koja možda svoju znakovitost nudi u zadnjoj pjesmi ove zbirke gdje se pjesnikinja obraća nekom:
...I ne traži
da pišem ti
pjesme....
a istu završava riječima: …samo zbog tebe.
Ova pjesma nosi i znakovit naslov Maktub, što znači – zapisano je, sudbina... tj. o svemu je već odlučeno od strane Boga te bi se između ovog naslova na kraju i Đulistana na početku koji počinje stihovima:
Jednom...
kad ne bude me
i kad lasta nečija
u moj đulistan
bude sletjela... mogla udomit ona moja ideja otprije o odsustvu „živog“ autora a i tražiti još jedna dimenzija mogućeg čitanja Senadine poezije i sagledavanja predočene slike svijeta koji je, prije svega, položen u nama koji jesmo zemlja za korijen riječi lijepe koja onda stablom i krošnjom izrasta i u svijetu pojavnosti. Svjetlost je ono što svaki rast potrebuje a tišina moguć odgovor na zapitanost pogleda koji od najdubljih krajeva korjena do najviših vrhova krošnje pokušava dosegnut. Ovu sliku bi nam odala i vizuelizacija kompletne ove knjige, koja bi da je ispisana na jednoj cjelovitoj površini, na jednom prostoru, vjerujem, ličila na drvo.
Početak i kraj ponekad su mnogo bliži jedno drugom nego li sredina njihova stoga i na kraju ovog osvrta posežem za rječima autorice iz njenog uvoda u knjigu: Na ovom svijetu, svjesni ili ne, svi smo samo putnici ili tragači za Istinom ili nekim višim smislom življenja; a radovi koji ostaju iza nas, samo su tragovi duše koja je u trenucima predaha imala potrebu da podijeli dio svog mira, ushićenja ili pak razmišljanja.
i rado ove tragove duše, trenutke predaha, mira, ushićenja i razmišljanja preporučujem za štampu, čitanje, promišljanje.

Fondacija "LIJEPA RIJEČ" Konjic, 

Šehidska br.4 , 88400 Konjic, Bosna i Hercegovina

Žiro račun: 1606040000027757, Vakufska banka DD Sarajevo, Filijala Mostar, Poslovnica Konjic

Fondacija je upisana u registar fondacija Federacije Bosne i Hercegovine broj 126, Knjiga I registra, dana 29.06.2012.g.

Identifikacijski broj: 4227768270006