Thu12122019

Last updateTue, 06 Mar 2018 10am

Font Size

Profile

Menu Style

Cpanel
Back You are here: Home Naša izdanja Bilten fondacije "Lijepa riječ" br.1

Izdanja fondacije "Lijepa riječ"

Bilten fondacije "Lijepa riječ" br.1

Zbornik radova pristiglih na literarni konkurs

SREBRENICA OGLEDALO NAŠE BUDUĆNOSTI

pod nazivom  KONJIC-SREBRENICI

 


Konjic, 2013.g.
A5 format 55 str.


sadržaj zbornika

 

Srebrenica - ogledalo naše budućnosti

 

- Babo, moj dragi babo, ruke su ti tako hladne. Zašto?
- Kćeri, nije to ništa, proći će.
- Babo, kako ću objasniti Aliji da ti više nećeš doći? Da te više nema? Svaki dan me isto pita: 'Seko, hoće li babo danas doći?'
- Doći ću, kćeri, doći ću.
- Babo, ne idi, ostani sa mnom još malo.
Jutro. Sunce visoko odskočilo. Teško mi je da otvorim oči. Ne želim se još rastati s tobom, babo. Svaku noć sanjam isti san, ali ovaj je bio drugačiji. U ovom si obećao da ćeš doći. Pogledam na Alijin krevet, Alije nema. Skočim. Zovem ga, ne odaziva se. 
- Ali, šta to radiš?
Skupio se na kauču i plače.
-Otkud tolike suze? Da te šta ne boli?
Sjednem pored njega, on me samo čvrsto zagrli. 
-Obećao je da će doći danas... Obećao je...
-Ko je obećao, Ali? Ko će doći?
-Babo...
Srce mi se steglo. Ne znam više šta da mu kažem. Mali je, ali je dobro upamtio oca, njegov blagi pogled, nježne velike ruke. Ako mu kažem da su ga četnici ubili, on će pitati gdje su ga ukopali, a na to pitanje ne znam odgovor. Sve što znam o njemu je da je bio u Srebrenici s amidžom kad su se UN-ove trupe povukle. I od tada gubi mu se svaki trag. 
-U snu mi je obećao da će doći..
Telefon. Srce mi ubrzano lupa. Ne znam da li da plačem ili da mi bude drago. Srce osvjetljava nova nada. 
-Dobro, doći ću poslije podne. Hvala što ste javili. 
Okrenem se prema Aliji i napokon se nasmiješim. 
-Hodi, hajdemo nešto doručkovati... Morat ćeš danas malo kod tete Zilhe dok se ja vratim. 
-A seko, gdje ćeš?
-Odoh poslom nešto do čaršije. Nemoj više misliti na taj san. Ako budeš dobar i naučiš novu suru iz Kur'ana, kupit ću ti nešto. 
Oko podne ostavljam Aliju kod komšinice, tete Zilhe. Ona je brata izgubila u Srebrenici, ali ona je njegove ostatke našla. Mi koji smo nekog izgubili moramo se držati zajedno. Ponekad pređem kod nje pa joj čak i pomognem. Stara je, treba joj pomoći.... Telefonom su javili da je završena autopsija žrtava iz nove grobnice. Rekli su da je i babo među njima. 
Gledam suznim očima sve te kosti i mislim na sve one koji traže svoje najdraže. Najedanput, njegov džemper. Džemper koji mu je rahmetli majka isplela. Polahko ga uzimam u ruke. Jeste, to je njegov džemper. Iako je polutruhao, prepoznajem dobro rad ruku moje majke. On je. Moj babo je tu. Gledam u kosti. Bože, hvala Ti!
-Žao nam je, gospođice. DNK analiza nije se podudarala niti s jednom lobanjom. Ona je najvjerovatnije u nekoj drugoj grobnici. Fale i ruke. 
Plačem. Ne mogu više da odagnam suze. Zar moj babo da bude bez glave i ruku?! Bože, Ti koji si Svemilostan, ne dozvoli ovo! Nek' i ovo bude samo ružan san! Blago tebi, moja mila majko. Umrla si prije ovog užasa. Tvoje dobro srce ovo ne bi izdržalo. 
Mrak. Čujem kako neki glas zove. 
-Dobro je, dolazi sebi...
Oči mi teške kao da su olovom polivene.
-Dobro sam. - kažem to skupini koja se okupila oko mene, gleda me zbunjenih i uplašenih lica. 
Vraćam se kući. Vjetar me šiba po licu. Pred očima mi prizori stravičnog zločina i užasa. Zamišljam sve što su uradili mome jadnom babi. Ne smijem više pustiti ni suze. Moram biti jaka zbog Alije. Bit će mu teško ako vidi da plačem. Kupujem mu čokoladu, obećala sam mu... 
U ratu nije imao prilike da je često jede. Ostao ju je željan. Pozvonim. Otvori Alija i odmah mi se baci u naručje. 
-Poželio sam te.
-I ja sam tebe. Jesi slušao tetu Zilhu?
-Jesam.
Uđem samo da se poselamim i zahvalim teti Zilhi što je pričuvala Aliju. 
-Ima li šta?, pita me.
Samo potvrdno klimnem glavom.
-Seko, meni se spava. Hajdemo kući, vuče me Alija za rukav.
-Hajdemo, govorim ja. Allahimanet i hvala Vam. 
Čuvajte se.
-Allahimanet!
-Seko, hoćeš li mi otpjevati pjesmu koju mi je babo pjevao?
-Hoću! 
Sjeda mi u krilo i naslanja glavu na rame. Milujem ga po kosi i pjevam, a svaka riječ mi se kao nož zariva u srce. 
Kada pođeš u čaršiju, nazovi selam u svaku avliju.
Osmijehni se svakom djetetu što ti u susret dolazi
jer život je tren i brzo prolazi.
Svakom šehidu ti dovu prouči,
a Fatihu napamet nauči.
Vidim, Alija spava. Bit ćeš ti, ako Bog da, isti svoj babo!

 

Elmedina Hodžić (Visoko)

 

Srebrena

 

Oda opisu
Poslije kiše pojavi se zvijezda, na livadi mokroj spojili se topli zraci sunca sa ostatkom neba. I duga - u nekom preostalom osamljenom uglu. Ovo, ipak, nije opis čistote dana nakon ljetnog pljuska u jednom Gradu, usred ravnice, ravnice života. Kao neko ko je imao djetinjstvo prekriveno plastom rata, pokušavam da razgovaram vedro i površno: da pokažem kako zaista dobro poznajem tok vremena, osjećaj sreće ili rasprostranjenost estetike samog govora. Okolo je bilo suviše cvijeća: a sa obližnjeg brda ne može da se obuhvati okom nesreća koja se nadvila nad Gradom. Oprostite na izvjesnoj sentimenatlnosti, ja ne govorim o tužnim stanjima, mada je u pitanju neka vrsta muzeja sjećanja. Sve mi je potanko i pristrasno objašnjeno o životu, i nisam rekao zbog čega pristajem da pišem o ovome, o Gradu, o junakinji. Njeno ime je, zvat ću je Srebrena, sada, večeras, ubuduće. Ona je narcis i ljiljan, i mada preovladava sunčan dan, potoci koji teku kroz Grad su kao kaplje sa djevojačkih usana koje postaju plaventnilo i klizi u nepovrat. U tananom osluškivanju izvija se Grad, upinje u luk prožet vlagom i duga se u svojoj punoći sabira kada prođe kroz nju njena sigurna strela razvezujući tečne korale čovjekove duše. Srebrena. Ime za koje je vezan običan radni dan. To svi zovu jutrom. Fabrika. Stepenište. Nekoliko ulaza. Da li i neznano ima toliko izlaza? Posmatrajući Grad nije u pitanju isprazno pametna slikovitost sa ponešto životne istine, niti duševna tjeskoba, jednostavno, Srebrena ponekad ima četiri lijeve strane, kada joj je do izbezumljenosti potrebna barem jedna desna.

 

Brojke

 


Postadosmo brojke, uklesane na lijepi kamen. Znamenje velikom šutljivom svijetu. Kada sam učio da brojim, mislio sam daje beskonačno najveći broj.
Sada sam shvatio da je broj uklesan na kamenu najveći broj.
Nije više važno kako se zovemo, imamo broj, dal' na tabutu ili na ploči, svejedno je. Označeni smo za vijeke vijekova. Preživjeli su naša misao i slika, sanjamo i život i svijet, a kako sačuvati snove - jedino pravu istinu mi znamo - otkrijte je u našim beživotnim tijelima i mi ćemo vam je pokazati.
Opet brojke...broj majčinih suza, broj sestrinih uzdaha, broj ukočenih pogleda, teških i tupih jecaja. Zakopani smo duboko i nikada nismo rađali lišće, biserje i dragulje i nemojte da nam izjavljujete saučešće zbog toga.

 

Put sreće

 


Sanjao sam kako se probijate kroz guste šikare, kroz strah koji vas je obavijao sa svih strana. Vjerovao sam, u snu, da ste nedodirljivi. Da li da se probudim i postanem svjestan da se sve to zaista desilo. Bolje je sanjati kako pažljivo koračate utabanom stazom. Čujem zveket oružja, i to onih na vrhu i na kraju kolone. Vi u sredini imate tu čast da budete čuvani od onih koji žele, prije samog života, da istinu iznesu na vidjelo. Mnogi zaostaju, iscrpljeni, ali kolona ne odustaje. Idete u budućnost, tamo negdje.
Preko zelenih dolina i nebeskog plavetnila zasvijetliše lica njihova, onih koji nisu mogli dalje, koji su zauvijek ostali na utabanim stazama, lica onih koja me prenuše iz samotnjeg beznađa i uspraviše na put sreće. Mir koji sada živim je pomiješan sa osjećajima onih koji me gledaju iz budućnosti, jer su oni tamo stigli prije nego su ubijeni, tako je nekad davno zapisano. Ja sam uvijek imao hiljadu pitanja za Srebrenu: Sta radiš kada uvidiš da ništa u tvom životu nije značilo bilo kome drugom? Sta radiš kada se skoro bojiš života više nego smrti? Odakle crpiš energiju? Kako nastavljaš kada malaksaš?
A, ustvari to su pitanja o meni.
Srebrena. Taj Grad može da razbije vrijeme. Događaji Grada mogu da izmjenu prostor. Sve te poruke ubijenih u mojim grudima stvaraju klin koji spaja dušu za konkretno.

 

Spona

 

- Srebrena je veza između prošlosti i budućnosti, reče mi dječak okružen žicom. Nije ga strah, uživa u ljetnom suncu vjerujući oslobođenju.
- Stoljećima se na ovim prostorima dešavaju užasne stvari, zločini, ali niko nikada da pouku izvuče iz toga, nastavlja samouvjereno.
- Pa da li je moguće tu vezu dokazati, upitah.
- Naravno, vrlo jednostavno. Pokazat ću ti na primjeru slonova. Kada slonovi mijenjaju mjesto u šumi oni idu u grupi i prate isti put. Lovci slonova, koji znaju za tu njihovu naviku, kopaju rupe po putu i prekrivaju ih lišćem. A slonovi koji ne znaju za te rupe i ne vide ih, upadnu u njih i ne mogu izaći. Potom lovci u crnim odijelima dolaze do slona i muče ga. Kada je već na izmaku snage ti isti ljudi oblače bijela odijela i spašavaju slona iz rupe. Pošto su ljudi u bijelom spasili slona, on ih vjerno prati i čini sve što ljudi požele. Isto to rade države državama, a i ljudi ljudima. Prvo im stvore pritisak, pa potom mir. Cilj je pridobiti nekoga i učiniti ga pokornim.
- A šta će biti sa svim ovim zarobljenim ljudima ovdje, nestrpljivo ga pitah. - Većina će biti ubijena, - odgovorio je. Prošlost se ponavlja i priprema teren za budućnost. Jedino će ljudskost pobijediti ako se priznaju zlodjela.
Ako mi neko kaže da su svi životi nizašta onda je i sudbina čovječanstva već odavno potonuće drevno a da nije tako potvrđuje plamen u njihovim posljednjim uzdisajima, potvrđuje žar koji tinja u nama preživjelima, potvrđuje ljubav za produženjem.
Sada mirno plovimo plavom barkom, od otoka do otoka, tražimo smiraj. Bit ćemo što god želite: kolijevka i zemlja, nemogući nacrt i beskraj, čak i ako propast znamo, samo jedno bit ne želimo - to što otme zaborav.

 

Dženan Mašetić (Sarajevo)

 


Zovu me majko

 

...majko, zovu me
hajde...ne... čekaj...gdje te vode
ne znam....ne boj se majko
kako da se ne bojim...razdvajaju nas
i san nas razdvaja, 
ali opet svako veče jedva dočekamo da odemo u san

 

to nije isto...bojim se...nećemo se naći više...

 

ne boj se majko...sve je to kao kad liježeš u postelju pa usniješ lijep san...ako Bog da... ja ću ti zaspati, usnit ću san kakav prije usnio nisam...ali bit će drugačije...taj san će za mene biti java...a onda ćeš mi ti doći...
u bijelom katu...
zovu me majko...idem...
ode mi djete, moja Fato, heej, pa da sam mu barem uspjela pređu za ruku zavezati da ga kasnije mogu naći...

 

Azemina Mušinović (Konjic)

 


Rijeka Srebrena

 

Potočarske suze isplakaše
Srebrenu Rijeku.

 

Majka Srebreničanka ne reče
kao majka Hadžera -
Stani-stani.

 

Uzdahnu - Teci-teci!
Istinom teci
i istinu kazuj!!

 

I vidi sad - Srebrena Rijeka
žubori u srcu
svakog Čovjeka Srebreničkog,
i svakog Bošnjanina dobrog,
i svakog hairli insana, dunjalučkog.

 

Ušće joj Džennetsko More.
U njemu duše šehida
bisernim sjajem gore.

 

Ogledaš li se u Rijeci Srebrenoj, 
i tvoja će duša srebrom zasjati!

 

Namik Halilović (Kladanj)

 


Srebrenica, ogledalo naše budućnosti

 

I opet se bliži ljeto, i vreli ljetni dani. Polako se bliži i jedanaesti juli. Nekada sasvim običan dan, a posljednih osamnaest godina, prozvan je Danom žalosti, baš kao i godina 1995. Rođena sam godinu poslije, ali ipak znam mnogo toga o tom periodu.
Život nije fer, i u to smo se već puno puta uvjerili. Srebrenica, nekada je to bila asocijacija za rudnik srebra, te maleno mjesto prepuno dobrih, bezbrižnih ljudi, koji su živjeli mogu reći slobodno, mirno i koji su uživali u blagodatima koje im život pruža. Djeca su pretežno razigrano trčkarala po putu, igrajući se svakojakih igara. Osmijeh je bio obavezan detalj ne samo kod djece nego i kod svih građana Srebrenice. Život je velika pozornica, nekada smo reditelji predstave, a nekada pak samo glumci koji govore tekst koji im se napiše. Tog sunčanog julskog dana stanovnici Srebrenice su bili ovi drugi, marionete u tuđim rukama. Ratno stanje je bilo, ali i u ratu postoje pravila koja se moraju poštovati. Zbog čega ta pravila nisu ispoštovana? Zbog čega su ona radosna mala djeca ubijena? Zbog čega su žene pretrpjele silo-vanje? Da li su ti ljudi možda manje vrijedni od recimo komšija preko Drine? Naravno da nisu, svi smo mi isti. Da to se danas govori, ali nije se govorilo prije osamnaest godina. Nije li tužno kad ugledaš samohranu majku koja jedva preživljava i koja jedva odgaja svoje dijete upravo zbog zločina protiv čovječnosti. Tužno je gledati dijete koje pita majku:"Kad će doći babo?", a još tužnije gledati tu istu majku koja nema odgovor na to pitanje. Tužno je gledati i bolesnu staricu kojoj nema ko pomoći, jer su joj sinovi ubijeni...
Danas, osamnaest godina nakon genocida nad Bošnjacima, Srebrenica predstavlja mjesto tuge, boli, suza i očaja. Tek nekolicina ljudi se vratila da nastavi svoj život tu, ali osjeća se neka praznina. Praznina koju su popunja-vali ljudi kojih više nema, koji su ubijeni i za koje se ni dan-danas ne zna tačan broj. Rana kad zaraste, ostane ožiljak. Tako i ovdje. Možemo oprostiti, ali ne smijemo zaboraviti....Da se ne ponovi 11.07.1995..
Kulović Azra (Tuzla)

 


Srebrenica - ogledalo naše budućnosti

 

Možda bih i mogla oprostiti, ali zaboraviti ne mogu nikada. Ne mogu, ne umijem, ne smijem. 
Ne smijem zaboraviti plač bebe stare tek nekoliko minuta, rođene tog kobnog 11. jula 1995. godine, bebe kojoj je krvnička čizma stala na glavu i smrvila je kao grumen zemlje. Ej, prokletniče, imaš li ti dušu, srce, imaš li ti, katile, dijete? Bože! Kome je bilo krivo to novorođenče, u čemu je bio njegov grijeh? Kome je bio kriv oronuli starac Hamid, koji je više od osamdeset ljeta svojim rukama radio i obrađivao zemlju srebreničku, starac, koji nikom ni truni zla nije nanio nego je učio sinove, njih petoricu, da poštuju komšiju druge vjere a svoj din da čuvaju? Tome starcu katil je zaklao petoricu sinova, suprugu i svu unučad, a onda je njega starog Hamida taj isti katil, din-dušmanin, ta životinja (Bože, oprosti mi, vrijeđam tvoja stvorenja - životinje!), taj nacionalista i fašista živog spalio! E, to ne mogu i neću da zaboravim! Ne smijem zaboraviti zločin protiv čovječnosti, ne!!! 
Pitam ja gospođu Evropu, pitam svu bijelosvjetsku gospodu, lordove, ambasadore, princeze i ostale „humaniste": Kako vas nije sram? Kako ste mogli dozvoliti da se pred vašim gospodskim očima i pod vašim blagoslovom dogodi i to u „zaštićenoj" (objasnite mi, gospodo, značenje pridjeva zaštićena u pomenutom historijskom i vremenskom trenutku!) zoni Srebrenice najveći zločin i genocid kojeg savremeni svijet, poslije Drugog svjetskog rata, nije upamtio? 
Gospođo Evropo pred tvojim očima ubijeno je više od 10 000 nedužnih insana, pod tvojom šarenom zastavom mira i demokratije silovano je nekoliko hiljada srebreničkih majki, sestara, djevojčica! 
O, Evropo! Pod tvojim nebom naše sunce života umiralo je u ljutim ranama. Srebrenica je tvoje ogledalo srama i nesigurne budućnosti. Srebrenica je tvoje ogledalo duhovnog kolapsa, ona je tvoj poraz, ponor, mrlja na obrazima aristokratskim, obrijanim, napuderisanim. Ako me pitaš „uvažena" gospođo, šta meni znači Srebrenica, lahko ću ti odgovoriti: Srebrenica je moja opomena, moja živa rana, okrilje pod koje šaljem svoje dove za rahmet dušama žena, djece, staraca koji leže pod onim bijelim nišanima. Srebrenica je moja majka, sestra, dadilja; dadilja čije je mlijeko oprost ali ne i zaborav. Ma ne! Ne mogu vam ni oprostiti, jer ste nas ubijali samo zato štosmo se zvali Meho, Huso, Đulsa, Emir, Mejra, Adem; ubijali ste nas što smo se Bogu klanjali drugačije od vas, ubijali ste nas jer smo Bošnjaci - Muslimani. Eto, zbog toga! Očistiti prošlost, njegovati sadašnjost, čistog obraza i uzdignute glave pogledati u ogledalo budućnosti i to budućnosti u kojoj će mrtvi naći svoj smiraj u dovištu Potočari te na taj način neutješne srebreničke majke, barem za trenutak olakšati svoju bol.
Bliži nam se još jedan 11. juli. Nigdje juli nije tako tužan, sjetan i bolan kao u Bosni i Hercegovini. To je dan kada se gospođa Evropa stidi, ako imalo obraza ima, to je dan kada mojom Bosnom mirišu dove za srebreničke mejtove koji će tog crnog dana konačno naći mir svojim dušama u sumornim Potočarima. 
Nikada ali nikad ne smijemo zaboraviti Srebrenicu. Srebrenicu ožalošćenu, ubijenu, izmrvljenu. Ako to učinimo naša budućnost će se razbiti baš kao ogledalo, u hiljade param-parčadi.
Bože Jedini, nedužno ubijenim srebreničkim žrtvama olakšaj boravak u berzahu i podari im sve džennetske ljepote, a nama, živima, daj razum i snagu oprosta na ovoj klimavoj životnoj pozornici.

 

Alma Macić (Konjic)

 

Srebrenica, ogledalo naše budućnosti

 

-Bolna rana koja već dvadeset godina krvari na srcu Bosne i Hercegovine. Srebrenica, grad uništene mladost, podsjća na livadu pokošenog cvijeća. Dječaci i momci, još uvijek nedovoljno zreli, poslani su na put bez povratka. Mnoge majke ostale su bez sinova i muževa, a sestre bez braće.
Svakog 11. u mjesecu imamo mirne proteste „majki Srebrenice", koje žele da što prije nađu posmrtne ostatke svojih muževa, braće i nikad prežaljenih sinova. To je naša historija koju ćemo pamtiti, a po historiji se piše budućnost. Srebrenica je danas grad kojeg posjećuju državnici i stanovnici raznih zemalja svijeta. Posjećuju najbrojniji mezar u Bosni, koji podsjeća na bijeli okov koji, okružuju duše. Sve je ovo naša stvarnost, naša rana, naša savjest. Za budućnost se moramo pobrinuti sami. Ne dopustiti da se dogodi još jedna Srebrenica, još jedni Potočari. Moramo udružiti sve napore da jedan grad koji je bio porušen do temelja, kao Srebrenica, bude izgrađen kao Srebrenica. Da osnovno sredstvo komunikacije bude riječ, a ne puška i nacionalnost. Moramo se potruditi da naša omladina ne ide u inostranstvo, već da ostane ovdje, gdje je potrebnije. Svaki novi medijski napad na Srebrenicu ujedinjuje Bosance i Hercegovce, predstavljajući našu prošlost, sadašnjost i budućnost. Srebrenica ne predstavlja ogledalo samo Bosne i Hercegovine, već ogledalo cijelog svijeta.
Svakog 11. Jula ponovo krvare rane, žene i djeca plaču i jecaju. Sve što mi možemo uraditi je obilježiti datum ispisan krvlju, ne dopustiti da se opet dogodi i ne dozvoliti da se zaboravi. 
Čaušević Dina (Tuzla)

 

Srebrenica, ogledalo naše budućnosti

 

Stajala sam i ja tamo i gledala more nišana... i šutila... nijemo posmatrala... a pitala se? 
...11, 12, 13,... 17... ne znam ni do kojeg broja sam došla, a ono još uvijek jedno prezime... zadržah se, o Bože mili- pa kome si ti smetalo, duša malena, šta si ti nekom radilo sa 2. g. života... ptico rajska? Ko je mogao? I ko je uradio? O ti, nedužni stvore, maleni nevini cvijetu.!!!
O Ti, Srebrenico... bila si i ostala! Rodila se, pala, pa sad ustaješ! Dižeš se na te svoje krhke, nježne nožice! Dižu te osmjesi nove budućnosti... radosti dječije i radosti majke koja nađe svoje najmilije.
Nekako, i stid me je reći, doći će bolje sutra, novi ljudi, ali doći će... Stid me je to reći Tebi, o Srebrenico, o Majko, o Ti koja si izdržala i gore već što mislimo.
Kako je teško pisati o Tebi, o Srebrenico... riječ nije dovoljna, nije dovoljna da opiše, da dočara, da na tren objasni, šta ustvari hoću da kažem. A zar, uopšte, nečija tuga, bol, patnja, teške, gorke, crne suze... ti osjećaji, zar se to ustvari i opisati može? Mogu samo pokušati da svojom maštom i riječima uradim ovaj rad i poklonim Ti... od srca...
Kolika se samo tuga tamo svila?! Sva tuga svijeta tamo je bila...bilo je ovo... bilo je ono... bilo je i gore već smo čuli i gore već smo vidjeli, bilo je i gore već bilo je... Svi ti jauci, uzdasi i boli...sve je bilo...bilo je prije 18. g., bilo je i neponovilo se... nikad i nikom... ni dušmanu, ni dragu prijatelju...
Dolaze Ti mnogi, dolaze i ogledaju se... čude se i pitaju se čije su to ruke uraditi mogle? Čije oči gledati? I čije srce podnijeti? Ne, nije tu bilo srca... tu je bio oblak zla, tame i ludila...!
Sveta si moja Srebrenico! Znaju za Tebe i u najudaljenijim krajevima...
Doći će, oni moji, s početka priče, dobri ljudi... umiti Te, obući, obrisati prašinu s Tvojih koljena, počešljati Te... k'o nova ćeš biti, tek rođena... biće oni nemoćni da Ti tragove i ožiljke uklonu, rupu sa srca da začepe, ali će Te učiniti i mlađom, i ljepšom. 
Svjedočit će, nijemo, bijeli nišani... stajat će kao dokaz i molba da se ne ponovi, zaboraviti se niti može, niti smije. A Bog neka im oprosti...!
I kako god da bilo, ili izgledalo - Ti si Srebrenico, uspjela, jer važan je otpor kojim si se suprotstavila i hrabrost kojom si se borila protiv nepravde. Branila si svoje, a tuđe ti nije ni trebalo! A bile su noći... i žice... i mrak... i nijemi pogledi...!
Vrijeme će liječiti rane! Ti ćeš živjeti, nadati se i bićeš naše jezero, da se ogledamo i utopimo u Tebi. Ljudi će dolaziti i prolaziti... A Tvoje šume, sunce i Tvoje nebo pamtit će cijelu vječnost sve što se desilo... svaki detalj... Istina i pravda će pobijediti... i svake godine past' će par kapi kiše na dan ukopa... i nebo plače, nad Tvojom sudbinom...
Puno stvari je nedorečeno, ali zar se može sve, čak i nabrojati, a ne opisati? Potreban bi bio sav papir svijeta da se napiše na njega sve...
Ja sam napisala samo dio, jedan trun i teško mi je, a Ti si sve to proživjela i ne mogu ni zamisliti kako ti je!
Bože, spasi nas još jedne Srebrenice!
Mujak Larisa 

 


Srebrenica, ogledalo naše budućnosti

 

I niko neće zaboravite suze Srebrenice! 
Srebrenica, da vidiš da pamtiš, da znaš!
Čitam:
"8 372 ukupan broj žrtava koji nije konačan "
Zastajem. Tišina.
I gledam ta uplakana lica majke Srebrenice, gledam ljude svi digli ruke prema nebu. Bijeli se polje, hiljade grobnica. Osjećam tugu u prsima. I pitam se, kako neko može zanemariti masakar u Srebrenici? Majke uplakanih očiju, zjape, oči praznine. Prolaze mnogi kraj tebe, a ti, šutiš i trpiš bol u prsima.
Grade, koračam tvojim kaldrmama i slušam šapate uzburkanog mora zvana tvoja historija. Jeza mi obuzima tijelo, budeći onaj naš poznati ponos. Našu svijest o neuništivosti. Ostvareni san o neprolaznosti. Svaka je tvoja staza protkana prkosom, svaka bašča izvezena ponosom, nijedna suza puštena inatom. Tjerali su nas od tebe, a tebe su od nas krali.
Srebrenico, topla i ponosna, bez nas si niko, bez tebe smo mi niko. Srebrenico moja, ranili su te bezbroj puta na ovom malom kopnu zvanom Europa. Ranili, namučili, poharali, ali te nikad nisu ponizili, dostojanstvena moja. Neuništiva naša, i dok si krvarila, krvarila si dostojanstveno, svaku kap krvi ispustila si, braneći se.
Sva bol svijeta je potisnuta u tvojim nebeskim očima. Da tebe nema, Bosna bi bila siromašnija, a i gospođa Europa uskraćena za tlo prekriveno stazama, istkanim prkosnim koracima naše braće. Koju si te odbranili, koju su za tebe živote dali.
Srebrenico, koliko istinskih majčini suza je upila tvoja zemlja? A koliko molitva? Kakvih si se priča naslušala, obećanja, i sve se to u trenutku pretvorilo u prah i odneseno sa prvim vjetrom.
Toliko prizora je urezano u tom sjećanju. Uplakanim očima si gledala majke od kojih odvajaju drskim trzajima djecu i vode ih beskrajna sjećanja.
Srebrenico! U njihovim glavama sada samo ratne slike, uplakane majke sad grle spomenike. Hiljade grobnica, pronađene kosti, zarobljeni muslimani ostadoše bez glasa. Ko će napraviti nova mjesta za izbjeglice iz Bosne što nemaju sad svoje kuće, koji se osjećaju uvijek kao gosti. I sada lutaju po svijetu, od stanice do granice. I dok danas mnogi traže nestale iz Srebrenice, ti, brate, kako možeš zaboraviti masakar u Bosni. Mrtva tijela ne kopaju nego ih u kanal sklanjaju. Tako to bješe u Srebrenice 1995. I pretvoriše Srebreničanu život u suze.
I što mi više misli naviru, raste i bol u meni, tuga. Zašto baš oni? Možda bi danas hodali ovim stazam, nasmijani ispisivali drugu priču ovom gradu. Ali! Nikad ne zaboravi njenu priču. Uvijek je nosi sa sobom, i moli Gospodara da se ovo ne ponovi nigdje. Srebrenica je ogledalo naše budućnosti, izborimo se za prava tog grada. Istina mi nikad ne možemo Srebrenici vratiti ono izgubljeno, ali možemo se potrudi da pružimo ono što trebamo. Da počnemo ispisivati i drugu priče u njoj.
Riječi, puna usta ih, a nikako ne izlaze. Šutimo.
I suze uvijek kvase lice kad se sjetim Srebrenice. Jedanaesti juli je žalost, tuga u srcima.
Okrećem se prema polju, bijeli se, suze kvase lice. Osjećam bol u dubini stomak. Probada me. Onako brišući maramom suze dižem ruke prema nebu izgovaram prve riječi "Bismillahir-Rahmanir-Rahim". 
Osjećam, tugu u prsima, ali nastavljam da učim dovu, moleći Gospodara da im podari lijep Džennet, majkama sabur, a tebi Srebrenico budućnost.
Srebrenica, da vidiš da pamtiš, da znaš! Ne zaboravi masakar u Srebrenici, ll.juli 1995.

 

Samira Sultanić (Konjic)

 


Srebrenica, ogledalo naše budućnosti

 

Ispovijed djevojčice čiji je otac surovo ubijen u Srebrenici, 1995. godine; smrt oca ostavila je duboku ranu u njenom srcu. Te je zlokobne 1995. godine u ogledalu života zapisano da njena budućnost bez oca bude tmurnija, tužnija...
Kažu da su oči ogledalo duše 
Zelene poput rijeke što nema kraj 
A u duši mojoj nastale suše 
Tugom i suzom tražim očev zagrljaj
Sudbina teška agonija
Kroz srce probija
Žrtve, ruševine, smrt, granate i strah
Slike u kojima se rodih
Od kojih zastaje dah
Srebrenica, ogledalo budućnosti naše 
Bolne rane i ožiljke nosi 
U krvavom sutonu večeri
Sjećanje zaboravu prkosi
Jednog po jednog 
Zločinačka ruka žicom veže
I za vrat hvata 
Očeva duša odlazi u vječiti mir...
Djevojčica je sjedila na izvoru rijeke
Gledala u daljinu
Osluškujući samoću i tišinu
Obuzela ju je sjeta.
U vodi se pojavi skriven lik
Bila je to očeva silueta.
Radost, tuga i bolan krik
Kao da čuje očev glas:
"Čuvaj mamu, mislim na vas. 
Za vašu sreću, života mi žao nije. 
I ja sam miran, kad ste sretne vas dvije
Ovom rijekom krv moja sa tugom teče
Mnogi ovdje suze proliše 
I dalje na izvoru jutro ljubi veče 
Ali to ne znači da nisam tu više.
Budi hrabra, moja djevojčice,
Sjećanje ti nikada uzeti neće. 
Obriši svoje uplakano lice."

 

Djevojčica reče:
„Kako da budem sretna, oče,
Uzeše mi tebe, dio moje duše
Otkinuše dio tijela
Svuda teku rijeke, a u mojoj duši nastale suše.
Zastoje sudbina baš tako htjela?
Bosanskim rijekama teku krvave uspomene.
Jesmo li krivi što volimo Bosnu i rijeke njene?!
Bez obala na vodi ćuprija
Bez mezara tijelo ubijenog čovjeka
Oče, kroz maglu se sjećam tvoga osmijeha i lika
Jer bila sam sasvim mala
Onog hladnog, zlokobnog jutra, duši teškog
Posljednji zagrljaj i poljubac sam ti dala.
Više nisi došao kući
A čekala sam te.....
Drinom teče prosut mjesečev sjaj.
Spustila se noć.
U ogledalu zvijezde mreže pletu
Kroz maglu sudbine, ja ću ti doć'
Obavljena velom samoće.
Možda je očeva duša bljesak oluje
II' bistra kap umilne rijeke
Tijelom mojim prolaze struje
Osjećam, otac je živ, vodi me u krajeve daleke...
I opet stvarnost i opet, moja mašta gubi sjaj
Postojim, a u srcu mi tuga pravi lom
Da li rijeka ima kraj, i da li ću ikada stići ocu svom?

 

Inda Mulaahmetović (Vogošća)

 

Ako me i rastopiš i dalje ću ostati srebro...

 

Vrte mi se te slike po glavi, pa se sklanjaju ukraj pod najezdom razlomaka, balkona bez ograda, konkursa za posao... Trpe me tako, s vremena na vrijeme, i one mene i ja njih. Ne pomislim na Tebe kad se spomene srebro. Glupost. Niti vjera, niti Bog. Ništa ne podsjeća na tebe, jer Ti si negdje po nekom kodu postala asocijacija i metafora, znamo i po kojem, a Ti najbolje... Evo sad mi tutnjaju bubnjevi u koračnicu, pisanu po nekom starom i strogom uzusu. Školski. Traži idealno...

 

Spusti mi svoju boru sa čela
i vidi kako se sastaje,
i nastavlja,
istim koritom,
oko mojih očiju
pa do usana.
Spusti suzu
na obraz moje kćeri.
Ja ništa čistije
od toga ne poznam.
Spusti dlanove
u ruke moga sina-
čvrste su,
jake,
izdržaće,
čuvaće.
Spusti tešku misao
na moje ime,
i teret svih bolova
u svaki budući korak moje djece.
Ponijeće.
A htjedoh se ispričati s Tobom prijateljski... 
Ne ide... 
Divljenje nameće autoritet. 
Ne umijem drugačije. Učini mi se da je gruba. Ne brini, to sam Te samo salila u medaljon... Ne znam drugačije o Tebi.
Aldina Medija Ligata (Konjic)

 

Tamni oblak

 

Znam da nisam dovoljno pametan da budem književnik, ali jesam dovoljno sazrio, i prošao toga u životu da saosjećam sa narodom koji je najviše propatio. Naravno pogađate, radi se o narodu Srebrenice.
Možda će ovo moje stalno pisanje o Srebrenici i da me uništi, pa šta, šta je jedan obični život u odnosu na preko osam hiljda onih koji ostaviše svoje živote, a drugima su smetali samo zato što pripadaju jednom narodu, što su vjerovali u izmišljeni pojam „zaštićena zona“, što im je kućni prag bio svetinja, što im je Bosna bila majka, a Srebrenica sestra.
Prije svega su napaćenom narodu Srebrenice, a i nama svima, pokušali da unište majku, ali majka ima svoje sinove koji su je branili. Pa kad su vidjeli da majki ne mogu ništa, odlučili su da oduzmu sestru. Ali i sestra ima braću koji bi je odbranili. Zatim su braći oduzeli oružje, i kazali: „ništa se vi ne brinite, čuvat će vas međunarodna zajednica“, i na kraju su tobože, vezani za stubove, gledali kako odvode muškarce, a djecu mame „toblerone“ čokoladama, prljavim ih rukama milujući po zbunjenoj glavici. Od tog dana, pa do danas, do sutra i zauvijek, njihove ruke za mene su prljave, a navedenu vrstu čokolade, mrzim i u prodavnici vidjeti.
I ove godine odlučio sam otići u Srebrenicu, uprkos informaciji da neće biti organizovanog prevoza jedanaestog jula na dženazu. Uputio sam zahtjev organima Općine za odobrenje novčanih sredstava za jedan autobus, a ja ću se postaviti u ulogu organizatora.
Sasvim logično, ubrzo dobih odgovor od načelnika Općine, da svake godine Ministarstvo za izbjegla i raseljena lica obezbjeđuje jedan besplatan autobus, a u slučaju da bude više zainteresovanih, dobit ću sredstva za još jedan. Postade mi sasvim jasno, da je jedini razlog u činjenici, što niko neće da uzme na sebe obavezu organizatora.
Mada do tada nisam imao nikakvo iskustvo, prihvatio sam se uloge organizatora odlaska na ispraćaj žrtava genocida. Po mnogima dosta hrabro jer su me plašili kako je to velika odgovornost. Ali ja sam bio odlučan u svojoj namjeri.
Obavio sam javni poziv stanovništvu, kontaktirao ovlaštenog prevoznika i krenuo u realizaciju. Dogovorili smo polazak u pet sati, dosta rano, kako bi smo sa sigurnošću stigli na vrijeme.
Na polazištu primjetih dva privatna autobusa, čija je odrednica ista, jedina je razlika što se kod njih plaća prevoz. Ne zna se da li je više interesantno ili žalosno da neko i na tome želi ostvariti profit. Neki od hodočasnika, saznavši da je kod nas besplatan prevoz pređoše nama, dok su drugi govorili, valjda iz hatura, mi smo se već prijavili za komercijalni prevoz, a da smo znali išli bi s vama!
Bilo kako bilo, popunili smo dvije trećine autobusa, a slobodna mjesta će u povratku da zauzmu oni koji su prije tri dana pošli pješke na relaciji Nezuk-Potočari.
Nevjerovatno zadovoljstvo je strujalo kroz moje tijelo, ne znam da li sam ikad prije takvo nešto osjetio, jer smatram da je to nešto veliko, organizovat prevoz na dženazu, i dovesti trideset ljudi na dovište, još neki dodadoše „ovo je do sada najbolja organizacija“, pa u meni je srce bilo kao u „vola“. Bože, da li sam ovo ja?
Naravno, u Milićima su nas uputili zaobilaznicom, pogledam na sahat, mi ćemo se još i načekati u Potočarima!
Razlog ovog mog pisanja nije da se pohvalim za organizaciju, jer kažu bolje je takva djela prećutati, kako bi ona bila kod Boga vrijednija, uzvišeni gospodar je taj koji zapisuje, a nema ni olovku, ni papir. Stvarni razlog ovog pisanja će te saznati u drugom dijelu priče. Još kad sam prošle godine bio na ovom istom mjestu, pronađem nekadašnjeg radnog kolegu koji se oženio iz Gornjih Potočara, i već tada sam mu obećao da ću sljedeće godine, ako budem dolazio, da ih i posjetim. I evo mi se ukazala prilika, a imam dovoljno vremena. Već kad smo prolazili kroz Srebrenicu, uspostavio sam s njim telefonski kontakt, i rekao mi je, kad dođemo pred Memorijalni centar, da se vratim u pravcu Srebrenice, i da od Osnovne škole skrenem desno, pa neću zalutati.
Tako sam i uradio. Kad smo došli na odredište, odmah smo se dogovorili o svim pojedinostima, i ja sam bio slobodan, a do podne namaza ima još puna tri sahata.
Već je ulica bila „preplavljena“ narodom pa mi to pomalo stvara problem da pronađem školu, kao moju orijentaciju. Ugledah policajca sa oznakom orlova na rukavu, i naravno, bez obzira na ovu njegovu oznaku, to bi trebala biti osoba za prave informacije. Ako on ne zna gdje je škola ko onda zna!?
- Molim vas, gdje je Osnovna škola?
Na momenat zastade, a onda sa podsmjehom jedva izusti!
- Ne znam!
Odgovori kratko, a bio je siguran da je to meni neki orijentir. No nisam pokleknuo, mada sam pomalo zbunjen takvim odnosom službene osobe. A kako i ne bih bio, kad nama u našoj sredini ne smeta to, što smo neki i „po'staros“, morali da naučimo i dva „strana jezika“ kako bi pomogli u sličnim situacijama, a nekad smo se, poznavajući samo jedan jezik, vrlo dobro razumijevali. I da sad ne duljim. Krenem ja dalje, kad tamo, na nekih „u vrh glave“, stotinu metara, iza njegovih leđa, velikim ćirilićnim slovima na asfaltu piše „škola“. Na svu sreću meni je učiteljica bila izvjesna Danica Braletić, kod koje sam isto morao poznavati ćirilicu kao i latinicu, tako da mi njihovo pismo nije stvaralo nikakav problem. Odmah od škole sam skrenuo desno seoskim, ali asfaltnim putem, pa iako se uz put stalno gubio signal BH telekoma, uspio sam ponovo sa prijateljom da uspostavim telefonsku vezu.
Moram priznati da sam se dobro oznojio, ne zato što nemam kondicije, nego što je dosta vruće, i brate, stalno mi u glavi scene o napaćenom Bošnjačkom narodu, koji je tražio spasa u ovim brdima, koja me trenutno okružuju.
Iako sam po prirodi stidan, ovaj put je moja odlučnost to sve nadvladala i s desne strane puta pronađoh kuću koju sam tražio, u reklo bi se prelijepom ambijentu, a takva je i ona izgledala.
I odmah osjetih dobrodošlicu. Već na kućnom pragu upznah njegovu suprugu, punicu, zatim dvoje prelijepe djece.
Još dok sam bio u autobusu, prezalogajio sam, kako njima ne bih bio na teretu, dosta je njima i njihove brige! Ali oni tako nisu mislili, ili je kod njih takav običaj, uglavnom donesoše pred mene hrane da bi se trojica mogla najest, i još mi rekoše, zašto još neko nije pošao sa mnom.
Ali ja naravno nisam mogao jesti, nego sam ovaj put došao da upoznam jednu porodicu koja evo za sedamnaest godina, nema nikakvih informacija za dva člana svoje porodice.
Osjetih da bih neku morao progovoriti, a da to ne potrese majku koja čeka i pati, čeka da barem sazna za kosti svoga sina Abdulaha i za supruga. A grlo mi se steglo. Ipak sam smogao snage:
- Ima li kakvih naznaka da pronađete njihova tijela? Osjetih svoj puls.
- Dali smo uzorke za DNK-analizu, ali još nema rezultata – reče majka, i nastavlja.
Tog nesretnog jedanaestog jula dođe mi sin u kuću i reče:
- Nadvio se majko neki tamni oblak nad Srebrenicom, desit će se neko zlo!
- Ama, pusti sine, ko ti je to rekao, kakvo zlo, ne daj Bože!
- Odoh ja – reče, pa se vrati, kao da je znao da me više nikada neće vidjeti.
- I kad bi ljudi znali kako je lijepo biti šehid, sami bi išli na cijevi!
Kako je tad otišao, više se nije vraćao i ne znamo šta je bilo s njim. Pokušah da je utješim riječima, da sam i ja izgubio kćerku na samom kraju rata, ali tek tada ona pusti suzu, koju krišom pokuša da zaustavi krajem jamenije, koju je stavila, kako bi ispratila Srebreničke sinove. A majke njihove će barem ubuduće moći, suzama mezareve zalijevati.
Kod njih se odmorih kao u svojoj kući i bilo je već vrijeme da se krene na dženazu. Abdestih se kod njih, a djeca donesoše vodu da imamo uz put za piće, sa obližnjeg izvora, rekoše, mnogo je svježija nego sa vodovoda,-„ a nje slabo i imamo“!
Sve ostalo kasnije, išlo je po ustaljenom redu, po scenariju koji se nije mnogo mijenjao iz godine u godinu.
Povratak je bio u zakazano vrijeme, ali ipak naš narod, mora neku primjedbu na sve da ima. Neko od džematlija reče:
- Mogli smo i ranije da zakažemo povratak, čime bi smo izbjegli gužvu!
Ne znam koliko je bio u pravu, ne bih u to ulazio, ali meni je bilo bitno da smo se zdravo vratili, a neki već najaviše da bi sa mnom pošli i naredni put. Ako Bog da!
Prije par mjeseci dobio sam informaciju, da je u priči navedena majka pronašla svoga sina Abdulaha, to me učini, ako se tako može reći, sretnijim, a nastojat ću da budem i na njegovom ispraćaju.
Potočari, juli 2012.godine
Irfan Jusufović, Konjic

 

No comment

 

Kada je 1924. odsječena glava jedinstvenog tijela
i raskalašeni poduzetnici se odlučili na prodaju
svete zemlje, niko nije ni pomišljao
kako ćemo poslije 1947. biti svjedoci
formiranja geta
za narod koji ni kriv ni dužan
nestaje sa lica sopstvene zemlje...

 

Fejsbuk generacija daje doprinos širenju terora 
prešutnim objavljivanjem fotografija ranjene djece, 
uplakanih majki, zabrinutih očeva i sve je to poprimilo 
formu usputne priče na kahvi
petkom poslije džuma namaza...

 

16. novembar. 2012. ostat će zapamćen kao prvi dan
nove hidžretske godine
(dan kada smo dobili novog vođu) i kao dan kada je 
izvršen najveći napad na pojas Gaze...
Neviđenom brzinom polijepljene su slike na zidove
i svaki čovjek koji ima pristup Internetu mogao je vidjeti
strahotu pred kojom se šuti...

 

Neko je pustio suzu, neko je prezreo taj čin,
neko je napisao članak, neko napisao pjesmu,
ali niko nije i ne može pojmiti kako je biti živ
samo imenom i prezimenom,
kako je stati pred oklopno vozilo pred kućom,
s kamenom u ruci,
kako je braniti svetost vjere, porodice, časti,
zemlje i imetka pred očima čovječanstva
koje šuti,
što zbog nemoći,
što zbog kukavičluka.
Koliko je ljudskog ostalo u ljudima,
koliko je zaborav blagodat,
a koliko prokletstvo,
koliko su patnje pojedinca smiješne
pred patnjama jednog naroda.

 

Kada se devedesetih rasparčavalo 
tijelo Bošnjaka i Bosne, 
neki tinejdžer u Izraelu je masturbirao 
na novo izdanje playboy magazina.

 

Danas su tu funkciju preuzeli naši tinejdžeri
koji se hrane u Mek donaldsu i ponosno šetkaju
Ferhadijom
i razgovaraju o sinoćnjem derneku,
dok ti isti liječe akne na licima,
neki drugi liječe ožiljke prošlosti,
ožiljke koji su trn u oku
slobodi koju preživamo.

 

Kada je 2012. arapski šejk kupio auto 
od nekoliko miliona,
jedan mali Palestinac se igrao sa loptom od čarapa.

 

Kada se 95. odigrala Srebrenica, 
u bioskopima širom planete 
bila je premijera Sirovih strasti!

 


I ne treba da šutiš

 

Da, tužno je kada tužni događaji postaju aktraktivni
jer upravo atraktivno ima tu sposobnost prilagodbe zaboravu.
Posmatrajući te kroz dijela osjećao sam se kao mrav pred slonom
a gurkao sam svoje riječi pred džinovska stopala tvoje borbe.
(Je li to bilo odveć licemjerno?)
Da, tužno je, ali ti nemaš etiketu ovisnika o adrenalinu.
Fanatičnom vatrenošću obznanjuješ; Ne želim da šutim
i sa osmijehom izbjegavaš projektile uvreda i podvala.
Rekao sam ti jedne prilike, ako se sjećaš, ti si glasno-govornik mrtvih
zato te i ne razumiju, moj Kanka; slova tvojih riječi su kosti i lubanje,
razglednice sa ekskurzija iz 86. šamije u koju su bili zamotani komadi hljeba
pred rastanak. Tvoja gramatika leži pod crnom zemljom
među leviskama iz Trsta, među kariranim košuljama kupljenim na
dječijem odjeljenju.
Da, ti ne smiješ da šutiš.
Šutnja bi za tebe bila izadaja vlastite ličnosti.
Nije ovo hvalospjev, ponekad treba pljunuti u lice
politikanstvu, i reći, ne mogu da šutim, kao ti.
Ja ne mogu, ništa više osim ovog suludog takta tastaure u mraku
ali ti, ti možeš nastaviti govoriti jezikom onih čiji krik ne dopire do nas

 


Očekujući ganutost

 

U kafeu na obali Miljacke
djevojka tek izašla iz rerne
neumjesno je umetala ime Svevišnjeg
u svoj rasipnički monolog.
Prijateljice su je posmatrale sa 0% zanimanja.
Razbacani listovi ispisuju 
hronologiju pobjedničkog ljeta. 
Vjetar je granama uskratio dodire. 
Zaudaralo je na iščekivanje kraja 
zimskih noći.
Danas smo dva centimetra
iznad
proždrljivog egoizma,
a sutra se vraćamo
ustajalim rijekama.
Pred starim hrastom 
osjećam ništavnost 
besciljnih koraka.
Nakon 18 godina, danas 
forsiramo repeat.
Potpomognut olujom
stari će hrast
razbacivati požutjele listove.
Je li i zaborav koliko i ljeto
Pobjednički
Pitam se ?
Adem Garić (Sarajevo)

 


Srebrenica ogledalo naše budućnosti

 

Ponekad mi se učini da dodjem do nekog životnog praga i bojim se da ga ne mogu preći vukući tu prepunu vreću uspomena vezanu lošim sjećanjem. A onda nađem riječi ljudi koji razmišljaju slično. Kako volim čitat knjige bistrih, veliko-umnih i velikodušnih ljudi. One mi daju ključeve mnogih svjetova. Omogućavaju da čitanjem slova pročitam piščeve osjećaje. Onda nismo ograničeni ni ljubavlju, ni ljudima ni događajima.
Upoznajemo onoliko svjetova koliko drugi nose u sebi. Pronađemo uvijek i dio sebe. Dio sličnih osjećanja i razmiš-ljanja. Ponekad zato i čitamo, da razumijemo sebe. Ponekad da utješimo sebe time da ima još onih koji nas razumiju, onih koji su slično prošli i osjetili.
Knjige hrane svaki dio mene, moje srce, moju dušu, moj intelekt, moj rječnik, moju maštu, moja čula.
Ne mogu reći da ih jedem, ali na neki način upravo to i radim.
Jedem i varim knjige a one nagrađuju moj stalni apetit.
Svi mi, ljudi na izgled djelujemo tako veliki i snažni. Predajemo sebi suštinski previše značaja. Pročitah negdje da je vredniji i najmanji mrav za planetu nego čovjek.
Svi smo mi tako sićušni kao i one kapljice kiše, koje u meni probude toliko osjećaja i toliko čula.
Svi mi ponekad isparimo u visine, pa padnemo na zemlju.
Baš kao kapljice. Danas smo tu, sutra nas nema.
To je valjda smisao života. To čekanje na nedočekano. Čekanje budućeg, ako Bog da, svijeta gdje neće biti ovoliko bolnih ranjenih i tužnih. Ali opet naše je da položimo ispite i na ovom svijetu pa da tako krenemo spremni. Jedna kapljica je ništa, ali more kapljica je snaga Jedna kapljica ne može ništa, ali više njih je voda koja poprima oblik posude. Oblik ovog prividnog svijeta. Zato je valjda i važno bratstvo i jedinstvo.
Kaže mi majka da je tako govorio moj otac. Nikad ga nisam upoznala ali ga osjećam tu negdje dvije trećine na lijevoj i jednu trećinu na desnoj strani grudnog koša. Često razmišljam kako je i moja majka veliki borac. Kako je život nije mazio. Ona je oko koje nadamnom bdije.
Pomno prati svaki moj korak. Gdje god da pođem, stajala bi ispred mene, sklanjajući i najmanji kamenčić koji bi mi mogao zasmetati, u zamjenu bi na svakom koraku sadila po jedan cvjetić, želeći uljepšati moj životni put. Ona je ta koja je moj unutrašnji kompas podesila na ljubav. Tako da se mogu hiljadu puta izgubiti, ali će me vratiti na pravi put. Ima emocija koje se ne mogu mjeriti, ni vagati težinom mojih riječi.
Uzvišeni Allah zna toliko toga što se krije zaključano u mome srcu. Ima istina o kojima nikad ne razmišljam glasno. Možda nekada i obogatim rječnik dovoljno dobro da bih mogla reći bar dio od svega što se nalazi na dnu mog' srca kao talog.
Ne izgovorene riječi ostaju da lebde u zraku.
Kao podsjetnik moje prošlosti, kao mapa za put u budućnost, kao ključ koji će otvoriti srca onih koji budu pratli i osjećali. Malo je onih koji to zaista umiju .
Oni koji nisu rasli na ovim prostorima, u ovim okolnostima, koji su se samo dječije igrali na kiši, a ne učili tako mali staje život. Oni koji nisu bili natjerani da brzo odrastu. Oni koji ne prave razliku među ljudskim dušama.
Oni koji nemaju bolne crno-bijele slike. Oni će možda teško shvatiti moje riječi.
I ovom kišom dovih za Srebrenicu i njene ušuškane heroje.
Ali evo kiša se već polako stišava. Otvorih prozor da uhadnem čistog vazduha. Napunim se snagom i energijom za slijedeće dane. Pohranim emocije u sebi na sve ono čega više nema.
Budem jaka za iduće generacije kojima želim ukazati kako uništiše našu Srebrenicu. Da im ukažem koliko se ovdje pucalo iz očaja a ni dan danas nema ni razloga ni značaja.
Koliko očiju nikad na ovom svijetu progledati više neće,i koliko je ruku čiju toplinu nećemo osjetiti. Koliko je krvi proliveno da bi se bolje živjelo. Čemu onda žaljenje na život ? Treba da imamo stida i poštovanaj prema onima koji učiniše sve da sačuvaju nas, našu vjeru i našu budućnost. Da ne gajimo mržnju, da opet sutra ne bi došli na isto. Da, to je ono što buduće generacije moraju znat'.
To je ono što ja želim pričati svojoj djeci i nekad unucima ako Bog da. Onda kada me budu pitali : „Da li to nebo plače ? "
Da im kažem: „Da"
Da i njima kao i meni svaka kiša probudi bujicu lijepili sjećanja i da Srebrenica bude ogledalo naše budućnosti .

 

Admira Malkić (Lukavac)

 


Srebrenica, ogledalo naše budućnosti

 

„Srebrenica"- riječ koja krije u sebi čistoću, sjaj i nemjerljivu vrijednost. Vrijednost koja neće iščeznuti ma koliko se ona lomila i savijala, pobijala sa svih strana. Bebe koje dođu na ovaj svijet kada uče govoriti, prve riječi koje izgovore budu „baba" i „mama". Tako bi možda bilo i u mom slučaju da sa mjesec i dvadeset dana nisam iznesena sa onog sjajnog mjesta i donesena na „ovaj" svijet. Na prljavu stvarnost! Samim tim prvo čemu sam bila naučena je „Srebrenica". Sve moje i rečenice mojih ukućana, već godina počinju tom riječju. Riječju koja odzvanja i udara o stijene svojih brda. Riječju od koje zastane, zaledi se i presuši krv u venama...baš kao ona koju je danima sušila i pila gladna crna zemlja! Riječju od koje i iz ljudskih stijena poteku srebreničke rijeke. Pa u šta onda da svrstam one koji sjaj moje Srebrenice preko noći izbrisaše?! U šta da svrstam one zbog kojih je tišina jedini prijatelj tamošnjeg stanovništva?! Da li čovjek ikada može dostići visinu takvog razuma da jasno osudi ubistvo?! Ubistvo moga grada, moje budućnosti... Ubistvo sreće, imetka, zadovoljstva i potpunosti svih ljudi... Oni nisu ubili 8372 čovjeka, ubili su svakog ko u sebi ima imalo čovječanstva. Ubili tako jako da ne može proći nijedan dan u kome neće poživjeti „Srebrenica", u kome mojim tijelom neće prostrujati i odjeknuti tišina. Tišina koja napravi razdor, uništi me. Tišina koja stvara trenutak u kome shvatiš da je zapravo ona ta koja najviše boli. Tišina u kojoj ne osjetiš dozivanje „kćeri", „sin babin", „babina princeza"... Tišina koja se svakodnevno kao lava kreće i guši, guta svaki dio mene. Svaki moj dan je moja borba izmedju sadašnjeg i prošlog, novi plan za budućnost. Plan koji zasigurno znam leži na dobroj podlozi. Na životnoj lekciji koja neće dozvoliti pogrešan put. Uvijek je tu sa mnom i dobro me osvijesti kada pođem pogrešnom stranom života. Odraz da se nekoć imade sve, što ljudsko, što materijalno. Pa naiđe crni vjetar i opustoši ovaj grad. Sa sobom odnese sve što se moglo odnijeti ne žaleći ni za čim. Moja budućnost je već istkana srebreničkim granama koje su čvrsto prodrle kroz nju. Tako čvrsto da u svakoj životnoj priči daju osnovu pa je svaki slijedeći korak zapravo još jedan obris srebreničke priče, srebreničkog života. Ovu priču najbolje razumiješ ti druže. Ti koji iz mojih zjenica ogledaš istinu. Ti od koga ni jedna bora lažnog osmijeha ne može biti sakrivena. Ti, u kome pri svkaom pogledu oboje vidimo jedno: moju Srebrenicu danas i moju sreberenicu beskonačnosti!
Sanela Efendić, Živinice

 


Srebrenica, ogledalo naše budućnosti

 

Voljela bih da naša budućnost bude kao u bajkama, da zauvijek živi ona čuvena riječ: „Sretno i zajedno do kraja života", da napokon zaboravimo prošlost, ali naša prošlost nas prati kao vlastita sjenka. Ne možemo da je se riješimo. Ona ja tu, tu uz nas. Prati nas! Jeste li ikada mogli zamisliti da će nas nešto što je trajalo i što se dogodilo prije dvadeset godina, ovako zabilježiti, i ostaviti jedan veliki pečat na našim srcima. To je isto kao neka loša uspomena što će nas do kraja našeg života pratiti. Nakon toliko godina, živimo opet kao u zatočeništvu. Ja se nisam tad ni bila rodila, tako da se možda pitate šta ja mogu o tome i da kažem. Ali to je priča koju svako živo biće zna... Čak i onaj list na drvetu, čak i tek rođeno dijete. To je priča, istinita priča o kojoj cijeli svijet zna. Da li vam je poznat 11 Juli... Znam da jeste, svi ste čuli za njega. To je dan boli i tuge, dan kada svi plaču, dan suza. Svake godine kada gledam srce se steže. Znam, nije niko moj stradao, i zahvaljujem se Bogu za to, ali to su naša braća, naše sestre. To je suza za našom braćom i sestrama.. Taj dan i nebo nad nama plače... Ptičice uzbunu prave....Sve je tmurno. Taj se osjećaj ne može opisati. Koliko majka čeka da pronađe svoje dijete, koliko je samo ljudi izgubilo živote. To su bile žrtve svih godišta, dječaka od 12 godina pa sve do muškaraca od 77 godina. Ali to nije sve. Nisu samo muškarci stradali, tu je bilo i ženske populacije, djece...
Kako je to bolno, izgubiti člana svoje porodice, znati da je poginuo, a ne možete nad njim ni Fatihu proučiti. Sve je to naša Srebrenica. To je grad loših uspomena. Hiljadu tijela je pronađeno, a i ne možemo ih baš nazvati tijelima, to su sada. samo ostaci tijela, kosti, a hiljade porodica još čekaju da se pronađu njihovi najmilije. To je dan koji će svi pamtiti, djeca a i odrasli. Djeca će ga pamtiti po pričama, koje su tako ispričane tako-da vidiš tu sliku pred očima. Dok sad pišem, suza mi kanu.. Koliko je malih mezarova koje prekriva rosna trava toplim suzama zaljevena. Nisu mogli doživjeti te čari života. Mnogi su se igrali kao djeca danima, a sad njih više nema, sad uče Fatihe drugovima.
Ljudi su branili svoju zemlju, ali je ta odbrana bila preskupa, koštala je hiljade ljudskih života. Svijet se rušio malo po malo... Taj dan smo izgubili mnogo braće i sestara. Taj trenutak nas prati i danas. Danas ih tražimo. Ali, kad ostanete sami, razmišljate, imate onaj tračak nade da su oni još tu negdje, i onda samo jedan pogled može da vam sruši sve vaše sne. Kod nas i danas traje rat, rat opet između tri naroda. Opet svi strahujemo. Mi mladi i nemamo nikakvu budućnost. Svaki danje sve gore. Zar se niste i prije zapitali, šta je to ustvari. Ne može a da ne prođe dan, a da ne spomenemo rat, da ne spomenemo događaj u Srebrenici. I danas, mnogi muslimani ne mogu mirno da žive u Srebrenici, mnogi ne mogu ni da je posjete, a zbog čega...Zbog toga što smo Muslimani i zbog toga što tu žive kao nacionalna manjina. Od 11. 7. pa samo do 20. 7. 1995. godine pobijeno je između deset i dvanaest hiljada Srebreničana. Stanovništvo nije imalo mogućnosti da pruži odbranu. Od deset do dvanaest hiljada Bošnjačkih civila, Srebreničana zauvijek će ostati bez traga u šumama. To su desetine masovnih gobnica i razbacane bošnjačke kosti, a posebno razasute lobanje. Zašto kažem razasute ???
To je jedan od dokaza kako je njihov život završio. Nakon srebreničkog genocida ništa više nije kao što je bilo ranije. Srebrenica će ostati krvavi pečat dvadesetog vijeka. Poginulo je mnogo male djece, žena, žena koja su nosila novi život. Svaka žena zajedno, sa bebom završila je svoj život na najgori mogući način. Mučili bi ih i na kraju zapalili. Mnogi ljudi su stradali. A koliko ih još i nije pronađeno. Mnogi njihovi bliži koji, su i preživjeli to mučenje umrli su od tuge za svojim najmilijim. Bežali su na sve strane svijeta da bi se spasili. Taj dan je poseban. Znate...pričala sam kako svako ima svoj rođendan, kako sve što je važno, ima svoj dan.
Ali ovaj danje potpuna suprotnost od ostalih događaja. Svi znaju za rođendane za neke lijepe događaje, ali vidite da postoji i suprotno. Kako je to tužno, zar ne...?? Dan koji je poznat u cijelom svijetu, dan o kome svi pričaju, a nije rođendan, već dan koji nas podsjeća na završetak života, mladog, tek započetog života, naše braće i sestara. Taj dan svi tugujemo, plačemo. Sjećamo ih se kao najvećih boraca kao heroja naše Srebrenice. Oni nisu mrtvi, oni su tu uz nas, oni nas prate, štite, oni su naši šehidi. Mnoge majke nad mezarima svoje djece stoje i tako se pozdravljaju s njima, tako im nazivaju Selam. Dok, ipak postoji još napaćenih srebreničkih duša, koje Bosnom lete, koje nakon toliko godina nisu pronašle svoj mir... još njihovi bliži ne mogu da nad njima dove prouče. Razmišljam, kako lije onima koji su izgubili svoju djecu, i kako je onoj djeci koja su ostala bez oca i majke, bez sestre i brata. Svako taj dan budi uspomene, svako žali suzama, ali to je jedino ostalo, da ljudi tuguju za svojim najmilijim. Ali: „Nemojte žaliti suzama, već se sjetite dovama", to je naša rečenica, rečenica za mir. Mnogim roditeljima je još gore i kad pronađu svoju djecu, kad ugledaju njihov mali mezar, jer kako sam već rekla i ako je nemoguće, ljudi se nadaju, pa tako i u ovom slučaju postoji onaj mali, mali tračak nade da su oni još tu negdje. Tada se emocije još više rasplamsaju. Počnu se sjećati svoje djece koja su tek bila krenula u život, njihovih prvih koraka, njihovih prvih riječi, njihovih nestašluka, njihovih malih očiju...
Ali dobro je kad se sjećaju nekih lijepih trenutaka, ali najgori je trenutak kad se počnu sjećati njihovih krikova i riječi majko, oče, pomozite mi...BOLI ME...Tek krenuli u život, neki tek i progovorili, puni života bili, odvedoše ih neprijatelji Srebrenice.
Odvodeći ih mole za pomoć. 
Hiljade ljudi pati i plače. Mnogi su od tuge krenuli za svojima na dug put, put ka džennetu, put ka vječnom i boljem životu.
Mnogi muslimani su poklekli, dušmani Srebrenicu opkolili i njenom porazu se veselili. I kako, kako da zaboravimo sve to. Svakim danom će se to barem jednom spomenuti, a nekome je to uvijek u mislima, zauvijek će se sjećati svoje djece i njihovih okica, i najtužnije riječi: " Boli, boli..., mama, oče, pomozite mi molim vas...“ Kako ti roditelji da zaborave, a kako i mi da krenemo u budućnost. To je svakim danom sve teže i teže. 1 danas nas dušmani sputavaju u našem napretku, žele da nas unište, da nas razdvoje, da našu lijepu Bosnu unište. Da Srebrenicu ponove. I sami vidimo da nam je budućnost sve lošija i lošija, pa skoro da je i nemamo. Niko ne razmišlja o budućnosti u Bosni. Svakim danom vidimo jedno drugom suzu u oku. Mislimo o prošlosti, pa onda na naš život u sadašnjosti. Kad malo dublje uđete u razmišljanje, vjerujte da se ne razlikuje toliko mnogo sadašnjost od prošlosti, skoro da je ista. Kakva nam je onda to budućnost, kad ljudi još svoje najmilije nisu pronašli, kada svakim danom ne može da probudi neke lijepe uspomene, već samo uspomene koje ga ispunjavaju bolom. Kad svakim danom svoje lice umiva suzama. Ali, izgleda da nam je jedino preostalo da se pomirimo sa sudbinom. To je naš život, to je naša budućnost, to je naša Srebrenica. Srebrenica je bila, ostala a i ostat će do kraja života u našim srcima. Srebrenica je ogledalo naše budućnosti, ali kad malo bolje razmislimo, shvatit ćemo da je ogledalo najvjerniji prijatelj, nikad se neće smijati tvojim suzama. Zato samo dragog Allaha svake noći molim da mi sačuva one koje volim.
Ali zapravo, mi svi smo braća i sestre, u nama teče dobrota, naše srce je puno plemenitosti, dobrote i ljubavi, zato suza svaka koja kane je kao biser, jer svaka suza koja je kanula radi dobrog je biserna suza. U nama je mnogo dobrote, zbog toga i jesmo kao braća i sestre i ako nemamo istu krv, ali imamo istu prošlost: Takvu prošlost, da sam vidjela ljepotu u ljudima i drhtaj sreće u tužnim. Ljudi se plaše da budu srećni, žive tako da samo sjaj vide u zvijezdama, i utjehu u suzi. Ali ako mislimo dušmane da pobijedimo moramo krenuti dalje, da sjaj vidimo u svemu oko nas, da utjehu tražimo u bilo čemu drugom samo ne u suzi. Svi smo svjesni da će Azrail jedne zore doći, zato trebamo moliti Boga da nam poveća znanje, i da nam se smiluje, svi ćemo nekad zajedno na dugi put krenuti, i u džennet doći. Srebrenica će nas pratiti, kao voda koja žubori danju i noću. Uvijek će biti u našim mislima i u našim srcima. Zato molite Boga da nas zaštiti od dušmana svog, i da se nikad i nikom ne ponovi, ono što se Srebrenici desilo, ono što je naša Srebrenica doživjela. Srebrenica je tu, uvijek će biti tu uz nas, sad je naša sadašnjost, nekad je bila prošlost, a već sutra to je i naša budućnost....
Samo mogu da kažem da tamo gdje može jednom procvasti cvijet, tu će jednog dana biti hiljade cvijetova, a kao što cvijet treba sunce da postane cvijet, tako i čovjek treba ljubav da bi postao čovjek. A mi smo narod koji ima mnoštvo ljubavi, mi ćemo se izboriti sa svojim neprijateljima i tako krenuti naprijed, sigurna sam u to!
Ćibo Lejla 2 osnovna škola Konjic

 

Srebrenica, ogledalo naše budućnosti

 

Pisati o Srebrenici zaista je teško, a možemo tek zamisliti kako je teško pisati i govoriti onima koji su bili sudionici njene prošlosti. Čovjek se na kraju krajeva pita: "Da li je to što se dogodilo u Srebrenici zaista moguće?" Nažalost jeste. Tuga i žalost vlada u Srebrenici do dan-danas, danju i noću. Tog kobnog datuma 11.jula 1995. godine, dogodio se najveći genocid u Evropi nakon 2. svjetskog rata. U toj bosanskoj kasabi i njenoj okolici zabilježeno je više od 8.000 žrtava. Stotine i stotine ljudi vode se kao "nestali". Gdje su nestali, kako? Gotovo sve žrtve su muškarci, bosanski muslimani, mladi i stari, među najmlađima su dječaci od osam godina ili čak bebe od samo nekoliko mjeseci, a najstariji je djed od osamdeset i četiri godine. U sjećanju i kalendaru zapisan je taj crni dan. Posao krvnika trajao je nekoliko dana, noći. Prije nego se dogodila Srebrenička tragedija, Sarajevo je već bilo opkoljeno, rušeno granatama, obasipano snajperskim hicima. Već je bio srušen Stari most u Mostaru, ali nijedno mjesto u bivšoj Jugoslaviji nije tako stradalo kao Srebrenica. U ovdašnjoj mrtvačnici zadah je još uvijek jak i suh. Još se iskopavaju leševi i prebrojavaju stradali. Još uvijek se čuju krici dječjeg plača, još uvijek... "Istražuje se zločin, mjeri njegova težina, sila, opseg, surovost. Majke, supruge, i kćeri traže sinove, muževe, očeve. Svaka od njih trpi ponaosob, jedino što ih ujedinjuje gubitak voljene osobe. Ožalošćeni pronalazili su odjeću, zakrpe na rukavima, dugmad s košulja svojih najmilijih. Ujedinjuje ih gubitak voljenje osobe. Ožalošćeni pronalazili su odjeću, zakrpe na rukavima, dugmad s košulja svojih najmilijih. Ili ipak čuperak kose, koja je otpornija od kože. Nedavno sam gledala na TV-u majku koja je uvjeravala bolničara daje njen sin imao najbjelje zube u Srebrenici, u nadi da će ga pronaći. Ne nađoše ga. Kako kažu, prizori su na ovom prostoru nalikovali antičkoj tragediji. Žene se najprije jade jedna po jedna, svaka za sebe, a zatim to čini više njih zajedno jedne s drugima. Pričaju i prepričavaju gdje su zadnji put vidjele "svoga" onog kojeg traže. Govore blagim glasom u kojem se još osjete tragovi plača. Umorne su, ali nisu neodlučne. Žale se, a ne traže ničiju milost. Sklanjaju se s puta kad ne mogu dalje. Uvečer kad ostanu same najteže im je. Najslabije klonu. U Srebrenici je zaista počinjen genocid. Svakog se časa očekuje na raznim mjestima da će neko biti nađen te da za nj valja sačuvati mjesta. Spasiti ga kako to žele i očekuju oni koji su mu najbliži. U Srebrenici se živi od danas do sutra, a sutra liči na jučer. Nijema tišina reklo bi se, čuva u sebi podmukli krik. Sve majke Srebrenice ne sudjeluju jednako boli-neke od njih su sama bol. Nedavno je postavljeno pitanje: "Je li poslije Srebreničkog genocida mir uopće moguć ili smo njime nepovratno izgubili rat u ovdašnjem nakaradnom miru?" Da, mir je moguć, nažalost je sazidan na temeljima od kostiju pogubljenih. Suze i jecaj nikada se neće izbrisati iz Srebrenice. Svi narodi svijeta imaju neko mjesto koje je za njih simbol po nečemu, znamenja koja ih kroz povijest drže budnim, da ih ne zaborave jer zaboravit znači dopustit da se opet ponovi. Srebrenica se neće i ne smije ponoviti ona treba biti simbol koji će nas podsjećati na zločin, zločince, izdaju. Toliko puta smo to zaboravili. Ovaj put je dosta. 
Srebrenica se neće zaboraviti i neće se više nikad ponoviti. Ona će biti i ostati ogledalo naše budućnosti.

 

Eldina Delić, IXb.
Druga Osnovna škola Konjic

 

Srebrenica,ogledalo naše budućnosti

 

Bosna i Hercegovina je svoj put prema nezavisnosti počela 15.10.1991.god. 6.aprila 1992. godine priznata je država Bosna i Hercegovina. Od tada vodi žestoku borbu sa svojim narodima. Razdoblje od 6. do 11. jula 1995. godine ni jedna majka, kćerka, ni jedan stanovnik Srebrenice neće zaboraviti. Masa ljudi je odlazila, svi su odlazili. Kolone naroda su se počele slijevati prema Potočarima pod kišom granata. Neki su vjerovali da će se sve to smiriti, ali se nije smirivalo. Svi su tražili spas, no spasa im nije bilo.
Odlazak u Potočare je bilo svijetlo na kraju tunela za iznemogle ljude. No, nije bilo ,bilo je nešto gore. To je zapravo bilo zadnje svjetlo u njihovom životu. Nada da će biti spašeni je izdala ispaćeni narod. Baš ko što je izdala one koji su krenuli prema Tuzli. Kažu da je tog jutra, 12. Jula 1995. osvanlo sunce. To je bio dan koji će majke Srebrenice zauvijek proklinjati, a djeca na taj dan najviše oplakivati svoje očeve. Sve je ovo moglo bit drugačije, ali nije. Velike sile nisu željele "povući konce" da se završi rat, da se završi stradanje nedužnih ljudi. Krici, puščana paljba i drugi zastrašujući zvuči obilježili su 12. i 13. juli '95. Vojnici su izvlačili ljude iz gomile i odvodili ih. Neki bi se vratili, a neki ne.
Sunce je tog jutra bilo svjedok masovnom uništenju 10.000 ljudi. Bilo je svjedok ubistvu 10.0000 civila, koji su pratili tračak svjetlosti u svom tom sivilu. Taj tračak svjetlosti je nestao kada se na njihova nejaka leđa sročila kiša granata. Nisu svi poginuli od te "kiše", oni koji su ostali živi, više bi voljeli i da nisu. Prati ih kroz život strašna slika, slika koju oni nisu željeli nacrtanu. No, drugi su je nacrtali u njihovoj glavi. Pored njih su umirali njihovi prijatelji, komšije, a oni im nisu mogli pomoći. Neki su stigli do Tuzle, neki su ubijani u putu, neke su ostavljali da umru od patnje. Oni su dali život za državicu, ovu malu državicu čije su boje taj dan bile uprljane krvlju.
Danas na taj dan na hiljade majki proklinje 11. Juli, sa razlogom. Na mezaru sina plače. Gdje je njen sin otišao? Nije ga vidjela od 1995. Suze ga neće vratiti, da mogu davno bi se to desilo. Koliko je samo suza isplakla. Nema noći da se ne sjeti njega, svoga sina. Bilo mu je samo 15 godina. Ona bi do sada vjerovatno imala i unučad. Ispred kuće je posađen orah na dan kad je on rođen, da je živ sada bi se njena unučad igrala pod tim orahom, a ona im pričala priče o njegovim nestašlucima. Nije stigla, paljba je prestigla. Ljudi koji su proljevali krv. On je mrtav.
Ona je izgubila oca i brata, doživjela je nešto što čovjek ni najgorem neprijatelju ne bi poželio. Ona je bila kriva samo zato što je rođena tu, što se našla tu. Nju su silovali ,a onda je odveli da vidi mrtvog oca i brata. Tu sliku neće zaboraviti, proklinjala je samu sebe, taj dan je zamrzila cijeli svijet, svijet koji je držao konce u rukama, a nije ništa učinio. Danas sjedi pored njihovih mezara i plače. Bila je sedmi razred osnovne škole. Nije jedina kojoj se to desilo. Sjedi na mezaru svog oca i brata nadajući se da će se oni pojaviti. No neće. Život nastavlja svoj neumoljivi hod, a vrijeme gazi sve pred sobom. Sjeća se da joj je otac rekao da ne žali ako ga više ne vidi. Da je on umro braneći boje svoje države. "A oče kako da te ne žalim.“
Kako da ga ne žalim, kada joj je bio najviše potreban, nije ga bilo. Dok su njezine vršnjakinje kasnije pričale o njihovim očevima, ona je šutjela. Oca nije imala, nije imala jednu snažnu ruku da je štiti. Ona je ostala uskraćena za djetinjstvo, otac i brat za život, a cijela Srebrenica je ostala uskraćena za sretne dane. Danas se na ll.juli ukpavaju umrli, oni koji su pronađeni. Još uvijek se traže poginuli.
Ubijanjem je Bosna i Hercegovina došla do onog što je danas, razjedinjena država unutar jedne granice, ali tih 10.000 duša ništa ne može vratiti.
Srebrenicu nikada ne treba zaboravitijer ako takvo nešto padne u zaborav, vrlo lako se može ponoviti. Vrijeme ne smije pogaziti sjećanje na Srebrenicu jer ako pregazi, ogledalo koje je sada čisto, ponovo bi se moglo zaprljati krvlju.
Genocid se ne smije dogoditi više nigdje. Srebrenica treba, mora biti ogledalo u budućnosti. Rat je prolazan, ali ožiljci poslije rata ostaju zauvijek. Srebrenica mora biti podsjetnik za sve nas.

 

OPROSTITI NEĆEMO, ZABORAVITI NE SMIJEMO.

 

Tabak Vildana IXb Druga osnovna škola Konjic

 

SREBRENICA, OGLEDALO NAŠE BUDUĆNOSTI

 


Život je sačinjen od legendi. On ih jednostavno piše. Svaka legenda ima svoju prošlost, svoju istoriju. Svaki narod, svaka zemlja, svaki grad ima svoju legendu. Život je istkao te legende, a legendu Srebrenice tkale su majčine suze. Njene niti su bol, patnja, strah i smrt. Sve je to prekrio plašt tišine. Taj plašt prekrije sve posjetoice Srebrenice. I mene je prekrio. Gledala sam lica drugih ljudi. Kao da su čuli krike boli, a ništa se nije čulo. Činilo mi se i da sam vidjela tu patnju. Jedini trag koji je ostao su bijeli nišani nevinih ljudi. Dugi su redovi tog beskraja. Između njihovih redova popločane staze kojima ljudi hodaju. Čitaju imena nevinih ljudi. Ta imena svjedoče njihovoj mladosti, koja je prekinuta na tako okrutan način. Zastadoh. Na četiri nišana pisalo je isto prezime, ime istog oca i majke. Četiri brata, jedan pored drugog. Ne mogu ni zamisliti kako je njihovom ocu i majci. Najteža bol koju roditelji mogu doživjeti je smrt njihove djece. Kao skamenjena stajala sam ne znam ni koliko. Lagani povjetarac vrati me u stvarnost. Kao da je nanio pitanja zašto, zbog čega? Ta pitanja dolazila su iz pravca jednog nišana. Uplakana majka ponavljala je: "Zašto"? Klečala je pred nišanom svog sina. Suze su joj se slijevale niz njeno lice. Zgrčeno tijelo treslo se od plača. Svi smo podigli ruke i proučili Fatihu. Bol i suze ogledali su se na ljudima. Nastade tišina. U toj tišini povukosmo se ka izlazu. Ispred mene proleti ptica. Shvatila sam da nije sletila ni na jedan nišan. Nije htjela da remeti tu tišinu. Čak i njen cvrkut mi je bio tužan. Imala sam osjećaj da i ona pati za mladošću tih nevinih ljudi. Ni cvijeće tamo ne raste. Vjerovatno ne bi moglo pognuti glavu pred bolom tih ljudi. Žitelji Srebrenice hodali su spuštenih glava. Tužni su njihovi pogledi. Kao da pogledom govore: "Nisam kriv, nisam ja". A tek kad se sjetim majki koje ne znaju gdje su njihova djeca pokopana. Čak im ni na mezar ne mogu otići. Nisu sigurna jesu li uopšte pokopana ili su negdje zagubljena. To su nevina djeca, a njihova kazna preteška - smrt! Shvatila sam da tu ima još mnogo nedorečenog. Ova legenda ostat će kao jedna ružna mrlja nikad zaboravljena. Neke legende su nastale iz šale, neke iz zbilje. Legenda Srebrenice nastala je iz istine. Gorke i bolne istine koju nikad ne treba zaboraviti, ni prolivene majčine suze.

 

Gačanin Elma 7c Druga osnovna škola

 


SREBRENICA,OGLEDALO NAŠE BUDUĆNOSTI

 

Srebrenica... bolna rana napaćene BIH. Neprijateljska strijela je gađala razne krajeve ove zemlje, ali ovaj mali gradić je dobio smrtonosni udarac.
Volio bih da o historiji Srebrenice nisam saznao na ovakav način jer je sve to ostavilo bolan pečat u mom srcu. Datum koji je krvavim slovima obilježio ovaj grad je 11. juli. Gledajući umiranje ljudi i samog grada nisam mogao, a da ne pustim suzu. Tog dana ne plaču samo ljudi i nebo nad Srebrenicom kao da osjeti bol i pusti kišu suza. Najbolnija je majčina suza koja pade na mezar dok je učila fatihu sinu jedincu. Koliko je samo njih koje su izgubile sve sinove, braću, muževe, očeve jer ubijani su svi muškarci od najmanjeg djeteta do starca. Snimci bijega iz Srebrenice, tog nedužnog naroda su obišli cijeli svijet. Sve se dešavalo kao u nekom filmu, ali to nažalost nije bio film nego stvarnost i mračni tunel iz kojeg su rijetki našli izlaz. Poglede tih ljudi niko ne može zaboraviti. U očima im se vidi iznenađenje, strah, panika i pitanja na koja u tom trenutku nisu znali odgovor.
Tjerali su ih iz rodnog mjesta, napuštali su kućni prag, većina njih zadnji put. Šta su to zgriješili? Ubrzo su saznali odgovor. Jedini grijeh za dušmanina je bio taj što su nosili muslimansko ime, išli u džamiju, radovali se bajramskim praznicima koje su dočekivali sa sevdalinkom na usnama. Pa zar je to grijeh? Bol, krici, plač su odzvanjali ovim krajem. To su bili najteži momenti za Bošnjake. Mnogi od njih su molili Allaha dž.š. da ih uzme i ublaži im muke. 14 mije godina i pitam se kakvi su to ljudi koji su mogli učiniti takva zla? Imaju li oni svoju djecu, porodicu? To su zvijeri bez stida i srama. Moje su riječi grube, ali nisu bolne kao njihovi udarci po nedužnim ljudima. Često slušam riječi moje nene - ne daj Bože pasti u dušmanske ruke - Drhtavom rukom nena briše suze i pomiluje me. Bogu hvala što niko moj nije poginuo, ali žao mije tog grada jer Srebrenica se mogla desiti i mom gradu. To ne smijemo zaboraviti. Neke žene uspiju skupiti toliko snage i ispričati svoju životnu priču, a većina njih su kao okamenjene, pogleda uprtog negdje u daljinu. Izgubile su nadu u bolje dane, kažu da žive jer silom se ne može u zemlju. Teško ih je slušati, a ne daj Bože razumjeti. Danas se pokušava nastaviti život u tom gradu, teško ali se živi. Svom gradu pomažu preživjeli Srebreničani koji su izbjegli u druge zemlje.Mnogi su postali ljekari, profesori, ali njihovo srce je kako kažu ostalo u rodnom kraju. Život u cijeloj BiH je težak, posebno za mlade koji nemaju posao. Odlaze u druge zemlje. Mislim da se mladi trebaju boriti, učiti i pokazati svima koji ne vole ovu divnu zemlju i ovaj narod da ga ne mogu uništiti. Pokušavali su to mnogi kroz historiju, ali im nije uspjelo. Bosna će ako Bog da procvjetati, Srebrenica će ponovo oživjeti sa puno cvijeća, mladosti i sunca kao nekada. Doći će i ti dani, ne smijemo gubiti nadu, ali ne zaboraviti ni zločin koji se desio. Srebrenica treba biti ogledalo naše buduć-nosti. To ogledalo je tamno već 20 godina. Teško je skinuti toliku mrlju, ali mještani tog grada trebaju gledati čistiju i svjetliju budućnost, ako ništa zbog mladosti koja korača tim gradom.

 

Nedim Mujić,VIII b, Prva osnovna škola Konjic

 


DIŽEM SVOJ GLAS PROTIV RATA

 

Dižem svoj glas protiv rata!
Protiv patnje, protiv boli.
Dižem svoj glas protiv rata!
Protiv ubijanja, protiv krvi.
Dižem svoj glas protiv rata!
Protiv plača djece, nevine bez krivnje.
Dižem svoj glas protiv rata I
Protiv vatre, protiv borbe.
Dižem svoj glas protiv rata!
Protiv zlobe što kao dim suklja iz srca sebičnih.
Dižem svoj glas protiv rata!
Da ga čuje svako, i jak i nejak.
Dižem svoj glas!
Neka stane, neka prestane rat,
Neka se vrati sve što je otišlo,
Neka se završi sve što je loše,
Neka sunce zasja!
Tada možda opet plakat ćemo svi,
Ali ne od tuge , već od sreće i beskrajne ljubavi.

 

Učenica: Melika Fišić, VII a
JU "PRVA OSNOVNA ŠKOLA" KONJIC

 

SREBRENICA, OGLEDALO NAŠE BUDUĆNOSTI

 

Konjic, 18. maj 2013.
Na Facebook-u čitam:
U povodu obilježavanja 18.godišnjice genocida nad Bošnjacima u Srebrenici, Fondacija „Lijepa riječ“ Konjic i Centar za kulturu Narodnog univerziteta Konjic raspisuju literarni konkurs na temu: „SREBRENICA, OGLEDALO NAŠE BUDUĆNOSTI“.
Razmišljam kako se uključiti na konkurs i kako pristupiti temi. Važno mi je govoriti i pisati o Srebrenici, makar rad i ne bio literaran. Pošto sam zaokupiran nekim poslovima, sjetih se prošlogodišnjeg (2012.god.) razgovora o Srebrenici u Klubu knjige koji je organizovala Fondacija „Lijepa riječ“. Ako ništa, ostao mi je zapis tog razgovora, i neka to sada bude moj skromni prilog povodom pisanja o Srebrenici:

 

11. juli - „DAN SJEĆANJA NA ŽRTVE GENOCIDA U SREBRENICI“
Sebe ne smatram piscem. Doduše, ponekad nešto zapišem i čak sam napisao i objavio knjigu pod nazivom „Zapisi, pisma i poruke o Bosni i Hercegovini @ izgubljene godine 1990-2010“. U ovovremenoj svjetskoj komunikaciji, poveznica-simbol između korisnika i domena je upravo simbol @ („et“, ili u žargonu „ludo a“) i naslov knjige se može čitati kao „ludo izgubljene godine 1990-2010“. U okviru Bosne i Hercegovine, pogotovo, taj period se komotno može nazvati „ludo vrijeme“. 
Šta drugo reći o vremenu 90-tih, za vrijeme u kojem se od jedne „Srebrenice“ napravi „Paklenica“(pakaonica), kada vas ubijaju samo zato što ste druge religije ili možda imate samo drugačije ime. 
Ludo (@) nadovezalo se i na danas kada se ljudi u BiH, nakon svih golgota, sami ubijaju zbog „tapkanja“ u jednom vremenu, kada ne vide perspektivu za sebe i svoju familiju. 
Zaista luda vremena u vrijeme svjetske povezanosti, globalizacije i komunikacije?!
Moja knjiga je nastala vođenjem dnevnika za sve te godine i svaka godina je jedno poglavlje, ali kao što se vidi, Dnevnik 1995 je prazan list. Zašto?
Pri sastavljanju knjige sam zapisao:

 

Dnevnik 1995.
(izvod iz knjige)

 

(neispisani list)

 

* * *
Konjic, 15. januar 2010.
Tokom cijele 1995. godine nisam ništa zapisao u svom Dnevniku. Začudio sam se. Nije me ništa spriječavalo, jer sam i tu godinu, kao i sve godine od početka rata do danas, proveo u Konjicu. Dnevnik, ako Bog da, kanim voditi dok sam živ. U svakoj godini imam ponešto zapisano, ali u 1995-oj ništa. Tako je bilo ,,propisano“.
A, zbila se dva događaja koja su nadišla Bosnu i Hercegovinu, koja su obilježila planetu Zemlju i ušla u povijest Svijeta: Srebrenica i Dayton.
Evo je ,,zapisano“ da to učinim sada.

 

* * *
Srebrenica, juli 1995.
,,Desilo se najveće masovno ubistvo u Evropi nakon Drugog svjetskog rata, dok spoljni svijet nije činio ništa da zaustavi tragediju. Mladićeve snage poubijale su hiljade Muslimana (Bošnjaka), najviše u hladnokrvnim egzekucijama nakon predaje grada... prema Međunarod-nom komitetu crvenog krsta, u Srebrenici između 12. i 16. jula 1995. smrt je odnijela 7.079 Bošnjaka. Većina žrtava bile su nenaouružane i većina je nastradala u zasjedama ili masovnim egzekucijama. Po intenzitetu, ništa u ratu nije se moglo mjeriti ili će se ikad mjeriti sa Srebrenicom. Ime će postati dio jezika užasa modernog rata, zajedno sa Lidicama, Oradourom, Babi Yarom i Katinskom šumom“ (R. Holbrooke, Završiti rat, izd. 1998.).

 

* * *
Volio bih:
Da sam pjesnik, pa da napišem pjesmu o Srebrenici kao što je ,,Srebrenički inferno“ upjesmio Džemaludin Latić, a oratorijum uglazbio Đelo Jusić.
Da sam slikar, pa oslikati Srebrenicu kao Pablo Pikaso oslikavši ,,Gerniku“.
Da sam predan vjeri, pa da načinim molitvu za Srebrenicu kao reis Mustafa Cerić ,,Dovu za Srebrenicu“.
Da sam političar, pa da u Bosni i Hercegovini izglasam da je 11. juli Dan sjećanja na žrtve genocida u Srebrenici, kao što je to izglasao Evropski parlament i demokratski Svijet. Ali ja sam samo običan čovjek. Šta ja mogu učiniti?
Mislim da činim već ovim što pišem, kao što i Vi činite time da čitate. A kad se i ne napiše, nekad je i neispi-sano duboko utisnuto u nama, nekim nevidljivim i nedodirljivim znakovima, koje osjetimo u svome biću i nosimo u svojoj duši. 
Zato sam u ovu knjigu prenio onaj neispisani list iz mog Dnevnika. 
I da znate:
U njemu su moje pjesme i moje slike, moji glasovi i moje molitve, za Srebrenicu.

 

* * *
Dayton, 21. novembar 1995.
,,Ovo jeste historijski dan i za Bosnu i za svijet. Za Bosnu, jer će rat – nadamo se – biti zamjenjem mirom. Za svijet, jer je stradanje Bosne i sve ono što ga je pratilo bilo moralno pitanje prvog reda, a moralno pitanje tiče se svakog čovjeka i svake žene na svijetu.
Dokumentima koje smo upravo potpisali garantira se očuvanje suverene i cjelovite Bosne i Hercegovine i daljna izgradnja otvorenog društva zasnovanog na toleranciji i slobodi.
..A mojem narodu poručujem: Ovo možda nije pravedan mir, ali je pravedniji od nastavka rata. U situaciji kakva jeste, bolji mir se nije mogao postići. Bog nam je svjedok da smo učinili sve što je bilo u našoj moći da mjera nepravde za naš narod i našu zemlju bude manja“ (Alija Izetbegović).
* * * 
,,Imamo mir na papiru. Naš slijedeći i najveći izazov je uraditi sve i da uspije...Obećajmo, zato, da će se ovaj dan u Daytonu dugo pamtiti kao dan kada su se Bosna i njeni susjedi, iz rata okrenuli ka miru“(Richard Holbrooke).
* * * 
Epilog

 

Evo je potpisan mir, 
a da bi bio mir treba se pomiriti.
Ja se nisam ni zavađao, 
a ipak sam duboko povrijeđen.

 

Nakon svega šta se dogodilo ostajem i dalje zapitan: 
Je li se sve ovo moralo proći?
Ako se već trebalo nešto mijenjati, 
je li trebalo ratovati?

 

Na kraju krajeva, 
je li sve to vrijedno makar jedne suze bola ili tuge, 
bilo koga od nas koji smo prošli rat? 
Nije.

 

I možemo navesti milijardu činjenica, 
više nego što je isplakano svih naših suza, 
da rat nikome nije donio dobro. 
Pa opet ljudi ratuju. 
Zašto? 
Ko je kriv? 
Je su li to ljudi koji nikad ne plaču? 
Nisu. 
Kad se rađamo svi plačemo. 
(Na kraju ovog mog podsjećanja na 1995. godinu, ovaj Epilog posvećujem, misliocu i vjerniku Aliji Izetbe-goviću) (kraj izvoda)

 

Konjic, 2. jun 2013.
Ipak ću nešto dodati.
Razmišljam o temi: „Srebrenica, ogledalo naše budućnosti“ – i nešto mislim – Srebrenica ne smije biti ogledalo. Ogledalo pokazuje ono što je ispred njega. U Srebrenici je bio narod prepušten drugima, nezaštićen, porobljen, pobijen, ponižen. Srebrenica je slika koja se pamti i koja treba da bude opomena, da jedan narod, ako je narod, ne smije sebi dozvoliti takvu sliku. Ali, istina je, da bi se stalo pred ogledalo budućnosti, treba stati pred slikom Srebrenice i onda graditi budućnost.
Svaki pojedinac, cijeli narod, mora izgraditi sebe i imati viziju za budućnost. Bošnjaci, konačno, kao zreo narod moraju se okrenuti sebi, ali i svojoj domovini, zajedničkoj domovini. Lijepo je to kazao Alija Izetbegović: „A to što mi nazivamo Bosnom nije samo parče zemlje na Balkanu. Za mnoge od nas Bosna je ideja. To je vjera da ljudi različitih religija, nacija i kulturnih tradicija mogu živjeti zajedno.“
Ako je Bosna i Hercegovina zajednička, to ne znači da Bošnjaci ne budu „svoji“ i prepuste se romantizmu, merhametu i apatiji. Za emancipaciju i dostojanstvo treba se stalno boriti i čuvati ga. Treba znati, i učiti. Učiti i od drugih.
Možda je dobro da se danas podsjetimo na poruke Winstona Chruchilla kada se njegov narod branio od najezde fašizma: „Ne mogu vam ponuditi ništa osim krvi, napora, znoja i suza“, i kad se odbranio: „Ako dozvolimo današnjici da se sveti prošlosti, izgubićemo budućnost.“
Može li Bosna biti kao Britanija. Ja vjerujem da može, samo bosanci (i narod i vođe) moraju da uče od Britanaca.
Što se tiče Srebrenice, najmanje što mogu učiniti je da evo pišem, molim Boga i učim Dovu za Srebrenicu:
Molimo Te, Bože,
Da tuga bude nada,
Da osveta bude pravda,
Da majčina suza bude molitva
Da se više nikada i nikome ne ponovi Srebrenica!

 

A svi zajedno možemo i puno više!

 

Sarajlić Hajrudin (Konjic)

 

Srebrenica

 

Nakon gledanja filma i kazivanja gosp. Amora Maševića o otkrivanju i iskopavanju skeleta, ili bolje reći ostataka skeleta pobijenih Bošnjaka iz više stotina masovnih grobnica širom BiH, čini mi se da bi u ovom trenutku umjesto bilo kakvih riječi, Srebrenicu najbolje bilo otšutiti.
Zašto?
Zato što ne postoje riječi u ljudskom govoru koje bi bar na trenutak mogle opisati zvjerstva i zlodjela koja su u ovom filmu prikazana. Vrhunac barbarizma, svakako su prekopa-vanja masovnih grobnica i odvoženje raskomadanih tijela u više pravaca, što se do danas nigdje nikad u historiji ljudskog roda nije zabilježilo. Ovakva okrutnost zasigurno ni u životinj-skome svijetu nije viđena. Ona je prevazišla čak i riječ genocid i neću pogriješiti ako to gnusno djelo nazovem nadgenocid.
Čovjek zanijemi do užasa. Zato mislim da otšutiti Srebrenicu nadilazi riječi. Šutnja je nijemi govor u kome su ujedinjeni svi halovi kojima je čovjek podložan. I prkos, i ponos, i tuga, i strah,i bol i odlučnost. Sve to u jendom, odnosno u šutnji je sliveno.
O Srebrenici je čak teškoi misliti, a posebno govoriti ili pisati, ukoliko se želi promaknuti kroz prizmu njene cjelokupne problematike, naročito korištenje Srebrenice u političke svrhe, te enormnim novčanim iznosima, koji ne dolaze do onih kojima su namjenjeni.
Ne volim politiku i rado bih se distancirao od nje, ali to je nažalost nemoguće, jer je upletena u sve pore ljudskog življenja, a prije svega u prljave rabote pohlepnih grupa ili pojeidnaca. Ona je ta koja uvijek i svugdje uz podršku po pravilu mutnog kapitala sprovodi prljave rabote i planove o otimanju tuđih teritorija i bogatstava.
Priča o Srebrenici, moram to otvoreno kazati, uporno se skreće s kolosjeka prošlosti i zaborava u kojoj su u opticaju samo još nekoliko riječi: genocid, Mladić, Karadžić, Hag i tačka. To nije dobro. I nije dobro ako se presudom Mladiću i Karadžiću završi priča o Srebrenici.
U posljednje vrijeme pojavljuju se autori koji kroz prozu, poeziju pa i pjesmu pokušavaju ganuti, odnosno emocionalno dotaknuti čitatelja. To su uglavnom blijede kopije Goranove „Jame“ ili Skenderove „Stojanke majke Knešpoljke“.
Ja baš i nisam pristalica samo takvog načina viđenja Srebrenice, jer to je samo jedan segment, kojem opet treba posebno oprezno prići, jer ako mu je primarni cilj da izazove emociju, tada prelazi u sažaljenje, patnju, nemoć, apatiju, nepovjerenje, strah, nesigurnost, traumu, odnosno postepeno klizanje u kofonizaciju Srebrenice, a to bi bilo pogubno.
Ne želim da povrijedim pripadnike srpskog naroda, ali pogrešna interpretacija kosovskog boja od njih je napravila najnesrećniji narod na Balkanu. Možda je čak, sjetimo li se rečenice ratnog zločinca Mladića o buni protiv dahija, ta trauma jendim dijelom proizvela mržnju i osvetu prema Bošnjacima. Upravo zbog ovog što sam naveo, mitoizacija Srebrenice mora se izbjeć. 
Srebrenica je gubilište, krik i vapaj ali priđe li joj se na ispravan način, ona treba postati novo rođenje, putokaz, šansa, svjetionik iznikao iz mraka.
Čini mi se da bi najbolji primjer za srebrenicu bio holokaust i sve ono što su Židovi uradili i rade i dan danas. Oni su svoje stradale uspjeli dići na svjetski nivo, državu i narod ekonomski obeštetili, a zločince i u mišijim rupama pronalazili i dovodili pred lice pravde. Na drugoj strani holokaust je Židove kao narod neraskidivo povezao, ujedinio, osnažio u svakom pogledu. Mada ih danas ima 5-6 miliona, uspjeli su se namentuti među najjače na političkoj i ekonomskoj sceni svijeta.
Dakle, Srebrenica nas kroz pamćenje i zadovoljenje pravde mora ojačati, osnažiti, izdići nas iznad samosažaljenja, patnje i nemoći.
Uz to valja nam svima u BiH praviti takav ambijent gdje će svak na svome osjećati se komotno i sigurno, a BiH doživljavati kao svoju državu. Dug je to i naporan put ali ako uspijemo ekonomiju valjano pokrenuti ostalo će ići lakše.
Jedan od poteza koji je po meni ispravan jeste „Marš prema Srebrenici“ i okupljanje na danu stradanja. Tu pred hiljade bijelih nišana drukčije krv struji u čovjeku. Tu se spoznaje prokletstvo zločina i prolaznost života. Tu je čovjek sitan a zlodjela ogromna i zato ponajprije tu ono ljudsko i plemenito otkrivamo u sebi i u drugima oko nas. To će nas povezati i spojiti na plemenitiji način
Obraćanje konjičkog pjesnika Aziza Nuhića na večeri sjećanja konjičkih pisaca na Srebrenicu koja je u organizaciji Fondacije Lijepa riječ i Narodnog unvierziteta u Konjicu organizovana u julu 2012.g.

 

OGLEDALO MOJE GORKE ISTINE

 

Ne pitaj me, kako se zovem, ni ko sam? Zašto sam sama i što se ogledam po cio dan u ogledalu...? Možda ću ti bit’ i dosadna. Ali ni to nije važno. Riječi su gorke, a da bih ti puno toga rekla, bojim se, strah me užasa da ti ponovo pričam...Ali, „nekome“ moram...
Vidiš drago moje ogledalo, nekad su ove oči sjale od ljubavi i pogleda koje mi je davao moj dragi... Imala sam i ja svoj ćošak, svoj svemir, svoje duge kose, koje sam puštala za njega, njegovu ljubav, koju mi je davao iz dana u dan, eh kad bih ti mogla sve reci...
Ne pitaj me zašto venem i čeznem za njim i zašto su mi oči umorne od bola i pravde koju čekam......
Zašto je otišao, da li će ikad doći, da me zagrli ko nekad, da li će opet biti ko prije...?
Nikad više... Otišao je on juna 1995. g. dok sam sama sa narodom krenula prema nepoznatom....
O Bože moj, kako me je pogledao onog dana, kao da je znao da više nikada nećemo biti zajedno, oči su mu bile pune suza, govorio je jecajući, lice naborano i prašnjavo, masnice sa ožiljci po tijelu ostavljali su tragove mučenosti i iscrpljenosti.
Poderana prljava potkošulja natopljena krvlju i znojem otvarala je velike rane, koje su se poput crvenih fleka otvarale jedna za drugom.
I dan danas osjećam njegov dah, zadnji poljubac, kad me je poljubio i rekao: ,, Čuvaj nam dijete, kad se rodi brini o njemu, pazi ga,i kad poraste reci mu da sam na putu i da ću doći da ga vidim, a kad me se poželi doću mu u snove da ga poljubim...“
Kako je to samo divno rekao, srce mi je zatreperilo, probudilo se na tren, gorki teški pelin, postao je sladak za progutati...
Zašto je sve moralo da bude? O, ogledalo moje, ti si mi najbolji prijatelj, jedino ti shvataš moju bol i patnju, tebi mogu reci sve, što me muči i izjeda iznutra, ponekad ti pustim suzu da se olakšam bar na tren....Ti me uvijek saslušaš do kraja...
Sad sam trava sasušena, željna ljubavi... Nekad sam bila mlada zelena trava, koju je vjetar milovao, i koju je sunce poslije kiše sušilo, a sad sam bodljikavi trn, koji je prestao da živi, jer ne želim da me grije drugo sunce, pored mog sunca, koje bi mi sjalo u jutro dok bi ptice pjevale našu pjesmu ljubavi, nestalo je i parče one male svjetlosti, koju sam imala pored sebe...
Nad mnom su sada teški oblaci tuge i kiše suza koje lijem za njim, nemam snage da ti pričam više, jer već sve znaš. Ali ponovit ću ti, po ko zna koji put, jer ti mi nećeš reći da sam dosadna. A i zašto bi? Ti si moj prijatelj, tebi mogu sve na tenane reći, samo još tebi potpuno vjerujem.
Bili su to divni dani, lijepe slike poput nekog filma koje prolaze u mojoj glavi...O moj Hamide, rano moja, za kojom tvoja ruža vene, pa gdje si sad? 
I trava je već pokošena i sijena pokupljena i sve je kako bi ti da bude, spremno je čeka te... I maslanicu sam ti napravila premazanu kajmakom i suhim sirom, kojeg sam donijela od naše Fate, i kahvu sam ti spremila kad dođeš iz njive čeka te...
A da znaš, kako nam je sin... On ima i curu, već je odrasto, rekla sam mu da si na putu, da ćeš doći. Mi se svaki dan nadamo i željno te iščekujemo, da nam se pojaviš odnekud, sa onim osmjehom koji te je krasio...I dan danas pričam sinu o tebi, kad me pita: ,,Mama, a gdje mi je babo, kakav je bio, imam li ja njegov osmjeh, oči...?“ „Isti k’o otac“, ja mu kažem. Al’ ga slažem, ne mogu mu ni istinu reći. Plašim se, boli me...Da On zna da mu je babo Onaj koji me za kose vukao, koji me tukao po glavi i govorio: ,,Balinko rađat’ ćeš ti nama vojnike!“ Kako da mu kažem a da ga ne povrijedim? A, teško mi je moje ogledalo, molim Allaha da nikad ne sazna istinu, ne želim ga vidjeti da pati, da zna da nije dijete ljubavi, već dijete čizme, koja mi je uzela čast...
Ne znam kako ću ovo sve da podnesem, da kažem svom Amaru da je on sin onoga koji je utrnuo moje sunce da sija i ugasio i ono ljubavi što sam imala... Doći će dan, drago moje ogledalo, kada će ove suze biti teške, jer i one će tad da pričaju jednu tešku životnu priču. Priču jedne majke...One će da ispričaju svijetu svoju bol, da kažu laži istinu, koja je bila zamazana velom tajni od ljudi, ali ne i Allaha dragog...
...a tako bih voljela da možemo pričati i dalje, moje ogledalo...

 

Elvis Kudumović (Zavidovići)

 

SREBRENICA

 

Uzalud nagnuta nad zdencem duše
tragam za suncem vabeći osmijeh
što tako je davno igrao na mojim usnama.

 

K'o žedna zemlja
Usne mi od jauka ispucale...
Žeđ duše kao plima i oseka na gargašama ove naše sudbine 
izjeda me svojim mjenama
trga svojim zupcima,
tamo i ovamo,
svaku nit mi ponaosob odvaja...

 

A kad sve utihne, mine,
duša se daškom života napoji,
valja mi k'o prelja u prste pljucnut
i te niti u pređu presti,
pređu u klupka motati,
u klupka igle zadjenuti
i džemper plesti za njihove kosti.

 

jedan džemper za moga Nisada,
jedan džemper za moga Ismeta,
jedan džemper za moga Hamida,
jedan džemper za moga Mustafu,
jedan džemper za moga Ahmeda,
jedan džemper za moga Šefku,
jedan džemper za moga Sulju,
jedan džemper za moga Adema,
jedan džemper za moga Šaćira,
jedan džemper za moga Muju,
jedan džemper za moga Edina,
jedan džemper za moga Samira,
jedan džemper za moga Behrema,
jedan džemper za moga Amira,
jedan džemper za moga Ramiza,
jedan džemper za moga Refika,
jedan džemper za moga Atifa,
jedan džemper za moga Muniba,
jedan džemper za moga Hasiba,
jedan džemper za moga Hajrudina,
jedan džemper za moga Džemala,

 

Ko mati moja Hadžera strepim nad kostima djece rođene, u kamenu svog bola
bez zemlje u koje bih ih uvila...

 

Treperavo trčim smetena i izgubljena
sa Safe na Mervu, 
iz Bosne u nebosnu, 
dozivam vraga imenima njegovim:
Mihajlo, je l' ti srce smireno kad moj drhat ugledaš?
Miladine, je l' ti duši široko kad mojih sinova nema?
Radovane, što kolo ne povedeš, sad ti niko ne smeta?
Pero, jesi li manje ćorav otkad ih ne gledaš?
Petko, Rajko, Branko, Neđo… 
je l' vam u duši granulo?
Osjećate li slobodu, il' strepite od šušuta lišća srebreničkih polja,
zazirete li od proljeća u strahu da djeca moja, cvjetovi moje duše,
ne niknu iz svojih dunjalučkih grobnica!?
Bojite li se kletve i suze majčine
što svakim dahom kane
i svakim treptajem Boga zaziva?

 

evo kosti natkoljenice moga hitrog Džemala,
evo skeleta moga dojenčeta,
evo haljinke moje snahe Emke,
evo prstena mog djevera Hamdije,
evo deset hiljada nevinih duša,
ispod svakog busa,
gdje kolac zabodeš da krv šikne,
kad vode se napiješ,
iz njihovih usta će da poteče,
plug kad upregneš,
zemlju da preoreš,
njihove kosti ćeš da izoreš,
i djetetu svom zalogaj kad daš
s njihovih kostiju znat ćeš da je uzrio...

 

Ja nemam dijete da mu za pleća se sklonim,
nit' brata da se na njeg oslonim,
nit' muža da ga ponosno pogledam,
nit' djevera da ga zamolim,
nit' snahe da je ispomognem,
nit' šćeri da je zakunem,
imam čvrstu Božiju riječ
i svoju tešku zakletvu:

 

DA NE ZABORAVIM, DA NE OPROSTIM,
DA PROKUNEM!

 

džemper za moga Nisada dat ću Atifu u ljutu Krajinu,
džemper za moga Ismeta Arifu u kršnu Hercegovinu,
džemper za moga Hamida Fatimi u Cersku,
džemper za moga Mustafu Ševkiji u Goražde,
džemper za moga Ahmeda Taibu u Travnik,
džemper za moga Šefku Tariku u Sarajevo,
džemper za moga Sulju Harisu u Zenicu,
džemper za moga Adema Abidu u Tuzlu,
džemper za moga Šaćira Harunu u Tešanj,
džemper za moga Muju Halilu u Gradačac,
džemper za moga Edina Hajri u Visoko,
džemper za moga Samira Nezimu u Maglaj,
džemper za moga Behrema Aliju u Brezu,
džemper za moga Amira Hajdaru u Minhen,
džemper za moga Ramiza Selimu u Bruklin,
džemper za moga Refika Samri u Australiju,
džemper za moga Atifa Husejnu u Belgiju,
džemper za moga Muniba Redži u Holandiju,
džemper za moga Hasiba Fudi u Italiju,
džemper za moga Hajrudina zaovi Emši u Dansku,
džemper za moga Džemala ponijet ću sutra u Potočare
u njemu su moje zakletve, moja sjećanja,
on je moja zastava, moja dova i moj vasijet.

 

Zaogrnite se džemperima moje duše
gdje god da ste,
djecu svoju u njih obucite i uza se pribijte
imenom ih njihovim zovnite
i mlijekom majčinim zakunite:

 

DA SE NE ZABORAVI!
NIKAD NIKOM NE PONOVI!

 

Esad Bajić

 

 

 

Fondacija "LIJEPA RIJEČ" Konjic, 

Šehidska br.4 , 88400 Konjic, Bosna i Hercegovina

Žiro račun: 1606040000027757, Vakufska banka DD Sarajevo, Filijala Mostar, Poslovnica Konjic

Fondacija je upisana u registar fondacija Federacije Bosne i Hercegovine broj 126, Knjiga I registra, dana 29.06.2012.g.

Identifikacijski broj: 4227768270006