Wed12112019

Last updateTue, 06 Mar 2018 10am

Font Size

Profile

Menu Style

Cpanel
Back You are here: Home Naša izdanja STATUS DANA

Izdanja fondacije "Lijepa riječ"

STATUS DANA

Elvedina Dina Alić

STATUS DANA

Konjic, 2013.g.

 

Izrazito kvalitetna knjiga koja će biti osvježenje u "konjičkoj čaršiji" ove godine. Nastala kao zapisi na "statusu dana" na Dininom facebook profilu tretira mnoge životne prilike s jednom ukusnom i privlačnom dozom humora unoseći raspoloženje i "osmjeh" u dušu čitaoca. Izuzetno štivo za sumornu bosansku stvarnost sa preko 80 zapisa koji zajedno čine kvalitetno štivo koje će vas nagraditi lijepim osjećajem i raspoloženjem.

IZ KNJIGE:

KLIN SE KLINOM IZBIJA


Evo, vala, rekoh sama sebi, počastit ću se jednim koncertom kvarteta gitara. Još da upratih kako se zovu, nego jok. I što bih, ta neću im CD kupovati?! Nakon što mi u društvo ne htjede ni Mirha, ni Nihada, a ni muž (ma, šta će i on kad ni hababice neće), potplatim kćer. Eto! Snađem se. Pa tako rade snalažljivi ljudi, jednostavno se snađu.

U zadnji tren uskočim u Bosansku sobu. Puna k'o šipak. Ej! Koliko ljudi! Pa kontam zar ovoliki slušaoci klasike u mom Konjicu? Mašallah. Guram se, takva sam ja. Tražim praznu stolicu i nađem je. Pa rekoh malo prije, snalažljiva sam ja žena.

Sjedi gospodin. Ja dižem obrve. Tako se kod nas pita: „Izvinite, je li slobodno?." I on diže svoje u prevodu: „Da, izvolite. Sjedite."

Nismo imali kad ni da ih vratimo na normalu, poče koncert. Četvero ljudi, mladih i lijepih k'o lutke, drže svoje gitare i prstićima ispuštaju takve zvukove da čas letiš, čas roniš. Brate dragi, prepustila se ja, čak mi i ovi kamenci u žućnoj kesi igraju u taktu muzike. Uživam cijela. Krivulja neke neopisane ljepote, nekog novog, nedoživljenog osjećanja, raste, uvija se, uzdiže. Krasno.

Kad u neka doba, gospodin sa uzdignutim obrvama poče da zvižduće. Prvo tiho, a postepeno sve jače. Ona krivulja što maloprije bi zagazila u nirvanu suknu, moj brate, u živac. Uh!

Malo zvižduk, pa se gospon odvaži i cipeletinom takt pratiti. Udara HTZ cipela debelog đona od fini bukovi parket. Moj pogled se izoštri u znak upozorenja i uperi se tačno liku u oči. Džaba, naravno.

Prestao je. Pomislim, evo ga, opet prepuštam muzici da me vodi u oaze ljepote. Avaj!

Počeša se lik po proćelavoj glavi, onako momački, da svi čuju, bar u tri reda.

Gospodin se timari. Podiže taze otpale mrtve ćelije svoje kože, ili ti perut. Raširi se miris tjemenjača. U nos uđe onaj prirodni miris i uštinu do suza.

Ma, kome ti!?

Skidam ogromni šal sa jakne, namirisan preko mjere parfemom sa rasprodaje iz Avona. Otkopčam jaknu i pustim miris peksimeta s pamučne majice. Maloprije djeci pržila, pa u brzini ne presvukoh se, već samo jaknu i preko ogromni šal. Preko šala, ššššššššššššššš, šššššššššššššššššš, ššššššššššššššš, tri puta štrcnula parfem.

Evo boja, a evo i junaka! Još dugo su kamenčići u žući truckali. Što od dobre muzike što od peksimeta.

Divno veče. Još samo da skontam kako se kvartet zvao!


NA ODVIKAVANJU


Eh! Teška li ljeta ljudi moji, sve rodilo. Muka je to za ženu domaćicu, valja sve utegliti i uflašiti za zime. Golem pos'o. Za šest gladnih usta valja spremiti zimnicu, a nisam ja od ne fajine što za ljenost kažu "ne isplati se" pa ništa i ne spremaju. Dokazujem se, punim 40, ne dam se. Probudio se neki inat, neka potreba da si još, k'o biva, mlada. I tako opalim po pinđuru, po ajvaru, kiselim od šarenih do jednobojnih salata, ne dam se ja.

Gonim inat sama sebi. Kompote po receptima isprobanim i neisprobanim. Sve pravim, samo nek tegle zveckaju i ja rahat. Dodvoravam se Junuz-agi, sve k'o ne bi li. Umor sve izraženiji, a ja ne želim to priznati, jer žena ti je s rokom trajanja pa bujrum, žali se mužu ako si spremna čut' da nije džaba šerijat propisao četiri. Tegli i šuti.

Počinje školska godina, četiri đaka kreću. Jurnjava po knjižarama, opšta gužvancija i borba za izdavače i autore. Izdržah i to. Al' onda izvadim onaj crni fond. Rekoh da ogradu oko kuće udarimo. Takav vakat. Što veća ograda, više te narod cijeni. Svi kontaju da tamo iza žice stoje šuške i šušketine.
Četiri majstora. Sve četiri zlohrana.

Jesam se usrećila. Kuham među jela. Znaš ono, burek, a bez luka, čorba, a bez krompira. Sve nešto ono s onim, bez onog.
Muka.
Dajem zadnje snage snage... Bojim se izgubit ću bitku.
Priznat ću svom čoji da sam umorna. Ej, zamisli!

Jedva odvojene pare za dnevnice majstora, a oni od tih para jedva odvoje za hranu, a za cigare odvoje s apetitom. Kontam, koji li je to gušt, kad od nimalo odvojiš malo, i ćeifiš ko zadnji hadžija?
Evo, mojoj duši radosti. Evo dopinga koji mi je trebao!

Ja, okorjeli antipušač, skontam da je to što mi fali, da je to ono malo zrno baruta što cijeli pucanj pokreće.

"Kupujem sebi cigare!"- skontam od prve, pa ću ovako fino, k'o moji majstori, usred frke zapaliti. Onda ne moraš da se pravdaš da si se umorio, već fino zapališ i svi čekaju dok ti deset minuta raspuhuješ oko sebe onu dimnu zavjesu. I sve to bi superiška da ja ne ukradoh od jednog od njih cigar i ...
Stojim iza kuće da me niko ne vidi i pušim. Šta pušim? Uvlačim do jetre!Dimi se iza kuće taman k'o Ćiro da je prošao. Majko, moja mila! Pušim i baš me briga, još krijem k'o klinka iz srednje škole. Ljepota. Ujutro trkom na raskršće u trafiku, velim prodavačici: "Dajte mi, dajte mi... cigare... Dajte mi cigare za početnike!"

Žena se grohotom nasmija. Pruži mi Ronhil super lajt i ja to platim bez sekunde grižnje savjesti ili žala za parama.
Idem kući k'o da svi heroji grada idu iza mene. Ja sam od danas žena s puš pauzom. Više nema umora!

Balkon je pun veša. Po tome me poznaju svi u mahali. Ja za šliferom, bračnim. Pušim! Ma, nije ovo ona cigara od jučer, ona je bila drugačija. Mora da ima razlike u cigarama, osim u boji kutije. Uvlačim dim za dimom, ali nema gušta. Nema ni dima vele. Palim drugu. Kontam prva mi je fuš, ali sve isto. Teglim dim, puče za vratom, oči k'o trešnje, ali džaba. Nema ćeifa. Tužna, pretužna. Koje ono jučer cigare bjehu? Ne znam, samo znam da sam i dan danas na odvikavanju od njih. E, to su bile cigare!

Pričam koni. Rekoh: „Sanjam bona onu cigaru i onaj ćeif. Koje li su da mi je znati?“

"Morava tvrdo pakovanje. Te su, br'te, prije zidari pušili!" - zaključi i pogled s heklanja uperi preko naočala put moga lica.


ROZI ŠLAG

Jučer bi dan za desetke, ali minus desetke. Naopako se okrenu moje raspoloženje poslije nekog sastanka, opade onaj smajli i pređe u opciju "mrgud". Dođoh kući, više idući napamet onako mahinalno. Da me sad pitaš kog' sam vidjela, s kim stala? Ma, pojma nemam. Off, tako sad omladina kaže i stave prst u uho. Evo, valjda i ja u trendu pa uprla tipku off!

Otvorim fejs iz navike, usput uključim rernu na 250°C, hljeb skoro izaš'o iz vajnika. Sad će domaći! Vidim poruka stiže. Kontam koji si ti lik da smetaš kad sama sebi smetam? Jesi potrefio momenat.

Pročitam Borjana Bajat iz Novog Sada. Tu Bobu, našu najslađu vardačku bebu, znam samo k'o medenjak kojeg bi k'o djeca cmakali po Vardi, dok bi teta Nada granala rukama da je spasi od nas. Boba, to joj je nadimak. Za nju znam da je sad policijski službenik u Novom Sadu. Karijera u usponu, živa lutka, zaključujem po fotografijama s fejsa, podrazumjeva se.

Ali, zašto mi ona piše? Bezbeli da me se i ne sjeća, jer Konjic je napustila ima 20 godina, kao malo veća beba od kojih desetak. Čitam, pa zastanem, pa ne vjerujem! Boba me vrati iz one opcije "mrgud" ne u opciju "smajli", već više, u opciju "sad ima da se foliram".

Kaže: „Hvala vam za Vaše priče, dušu mi razgaljujete!“

Eeeeeeeeeeeejjj!

Hajd' ti to doživi pa se ne pofali. Ma, ne možeš vala da si naskromniji na dunjaluku! Neki ljudi znaju kad si potonuo k'o Titanik pa ti pošalju dozu samopuzdanja ili dozu ljubavi. Koji bi sad vrag znao šta tačno stave u te riječi, ali ti uljepšaju ostatak dana totalno i natjeraju rumenilo u obraze. Nemam priču. Evo, stavit ću riječi u šećerluk pa prosuti po stolu, kad skupim nek' se same kažu i ispričaju... zaslade one koji je čitaju.

Lutko moja. Evo ti priča i hvala ti što čitaš. :)

Otvorim frižider da uzmem kesicu šlaga pa zastanem. Ne mogu se odlučiti koju ću. Napravila neki kolač po strogo provjere-nom receptu "stavi šta imaš". Još samo šlag na vrhu i gotovo. Danas je lako biti domaćica. Odeš u Interex i fino kupiš sve u kesicama. Kući „tandrkneš“ koji put mikserom, staviš u rernu, okreneš zvono za deset minuta. Tako piše na kesi. Imaš fore taman da se „pofališ“ na fejsu da si bila vrijedna i kažeš prijateljicama kako ti je baš ovaj put uspio kolač. Naravno izostaviš ono "iz kese". Koji vrag je to i bitno?! Bitno je da je kolač.

Opet kasnije otpakuješ kesu i „tokneš“ koju kap mlijeka. Mikser u petu brzinu, evo i fila. Dok se fil stegne, uletiš na fb i prokomentarišeš koju sličicu s onim obaveznim:"divna si", "krasna si". Dok na iste komentare odgovaraš sa: "Hvala najdraža", ili još gore "Hvala, draga, cmok".

Šlag je na redu i eto ti, vrhunski kolač gotov. Kad se čeljad iskupe, moraš na sva usta da hvališ svoj specijalitet iz kese, ali pri tom kesu ne spominješ. Lako je danas biti vrhunski kuhar, samo je tajna u odabiru kesica. I evo, i ja vrhunski kuhar u dilemi, kesa šlaga od kafe ili vanilije.

"Govorite!" - naređujem, a ujedno i pitam djecu.

"Sve'dno je!" - odgovaraju.

Čuj „sve'dno“ je. Kontam, jesu li ova moja raja neki hladnokrvci žešći ili oni ravnodomorci?

Kao da puhnu odnekud miris djetinjstva, kad je patišpanja s dvoje jaja bila i misni i bajramski kolač. Koji, bolan šlag? To se viđalo samo o kakvim velikim svečanostima.

Sjećam se onih vodenih hurmašica što bi tetak Kadrija rahmetli donosio. Raspalim se, vidi ovih mojih, živa gospoda.

„Sve'dno“! Sve „sve'dno“! Za sve „sve'dno“!

Sjetih se prvog šlaga u "boji". Prve torte koju je za Natašin rođendan teta Nada napravila i okupila djecu s cijele Varde.

Natašin otac, čika Slobodan je negdje iz Sarajeva u to doba donio šlag od jagode. O tome se pričalo, čovječe. Okupili se mi, onako jadni, podvijamo noge pod sto, da k'o ne skonta da su štramplice na prstima skoro progledale. Teta Nada iznese tortu.

Hejjj!
Rozu sa svjećicama!

Ne znam koliko je bilo svijeća, ne sjećam se. Ali roze torte se sjećam. Rozog šlaga. Prvog šlaga u boji, prve torte, koja je pravljena u kućnoj radinosti, a koja nije bila premazana snijegom od bjelanaca.

Sjećam se tih zalogaja, malih, premalih. Žao ti da na brzinu pojedeš, već ono po istilahu, da što duže traje. Zasuzi mi oko. K'o da osjetim miris djetinjstva i one podstanarske sobe u prizemlju Rudanove kuće. Neka me hladnoća obuze. Pogledam ispred mene otvoren frižider.


"NIJE SVE'DNO, DANAS STAVLJAM ROZI OD JAGODE!"


DAJ DRAGA, JEDAN ĐEMPER


Raspalio jutros neki lud vjetar, studen. Sjeverac. Mada meni nikad nije bilo jasno što ga zovu baš sjeverac. Čuj, sjeverac, a puše sa svih strana, čak i odozdo. Čas mi diže rese od šala, čas mrsi ispalu kosu ispod kape. Žmirim, nabija prašinu u oči, a moje su oči krupne, dušu dale za „uletit“ kakav golem trun.
Žurim ja, trebam nešto iskopirat u Amadeusu, kod Kene.

Znaš, kako je, imam printer, a nemam boje. Pa poleti u fotokopirnicu. Kraj Interexa sjedi Cigančica. Uvijek na istom mjestu. Znam je. Zna i ona mene. Nekad pita koju marku, a ja nemam. Nekad ne pita, a ja opet nemam.

Ma, dam ponekad. Sad vi mislite da nemam nikad ili ne dam nikad? Dam kad imam.

Volimo se nas dvije, nekako svaki se dan viđamo.

Pozdravljam je riječima: "Jesi li se umorila?“ A, gdje da se umori kad od-do sjedi pred Interexom i kamče od raje, čas marku, čas cigar.

Poneki put je upitam za zdravlje, čisto da joj se javim. Ima nešto u toj maloj Cigančici što volim. Neka caka. Neki šaraf koji svaki put zavrne po jedan narez kad prođem pored nje i zbliži me s njenim garavim likom. Jutros na ovom vjetru što me je ošamario vlastitim šalom po očima, ona, onako krhka i slabo odjevena sjedi na kartonu. Svakim zviždukom, ovaj vjetar donosi po jedan minus u celzijusima, a ona prkosi. Tanka suknjica, šarena predpostavljate, leprša k'o padobran oko skakača kad se spusti na zemlju. Baš nje briga, ne razumije ti ona Kelvine i Celzijuse. Veli, ima kući šestoro djeca, a svi jedu.

"Je li ti hladno?"- upitah, onako iz kućnog odgoja, tek da se javim.

Razvuče lijepe usne, modre, prozeble: - "Malo!"

Čuj, malo. Ja već vidim vreli čaj i aspirin čim dođem u kuću. Unaprijed se razboljela od studeni. A, ona, malo. Kontam, da meni nije hladno od gladovanja? Natovarila sebi po ko zna koji put, dijetu na kosti. Gladujem i jadujem. Mislim, to je. Možda nije tolika studen kolika mi se čini. Pa nije ni Cigančica od kamena. Morala bi vala bar cvokotati zubima. Ali ona ni mukajet, ma ništa.

A, ja, ma stid me i priznati, dršćem k'o... E, hajde ti sad napiši prut, svi će se smijati, kad sam k'o balvan, a opet, gdje će ti, bolan, balvan „dršćati“.

Izvukoh vrelu buhtlu, još dimi, onu najbolju iz Bosfora. Velim: -"Uzmi!"
Uze u ruke vruće pecivo i grije ruke, pomalo ugriza. Buhtla posluži k'o termofor.

"Imaš li, draga, jedan đemper da mi daš? - preko zalogaja upita.

Zbuni me, što će njoj onako sićušnoj moj džemper, može u njeg stati komplet s onih šestoro potomaka.

"Imam. Što će ti?"

"Pa, draga, da ga savijem da sjedim na njega.“More“ se saviti od troje, od ćetvero, da bide mi toplo!"

"Donijet ću ujutro!“ – rekoh.

Požurih kući. E vala ću ove što su izumili UN dijetu tužiti. Ima da se džemper savija samo od dvoje.


HERBA


Evo me jutros k'o vrijeme . 'Em sam oštra, 'em sam u minusu. Trčim kroz grad, bježim od sjeverca. Izgleda da će to ove zime biti najjača sportska disciplina. Raspoloženja k'o asfalt, malo slano, malo crno. E , jesam mustra! Jakna, stara skoro 5 godina, evo je k'o lični zaštitni znak. Kosa masna, miriše po doručku. Ko se približi bliže zna šta sam maloprije onoj polovini potomstva pržila.

Pored Lastre me neko uhvati za rukav, bivši komšija. Dok iz onog "samo komšija" nije post'o " bivši komšija" nismo se skoro ni poznavali, rijetko i pozdravljali. Sad se vučemo za rukave po gradu kad se sretnemo i pričamo jedno drugom kako je baš ovaj novi komšiluk katastrofalan, a onaj stari...... eh, stari komšiluk!!!!
Sve je prošlo, nekako, uvijek bolje! To ti je proklestvo čovjeka.
"Što si digla glavu?"- pozdravlja.

Tako mi u Konjicu jedni druge više ne "dobardanamo", već odmah direkt. U brk!

"Nemam repa!"-odbrusim.

Nasmija se, bivši. Kiselo. Vidi koliko je sati i produži. Sama sebi ličim na propalog potporučnika još propalije vojske kad mu naređenja služe samo da huju prosipa na nedužnim vojnicima.
Zasija nešto ondje taman ispred Perutnine. Ide jedna pjesnikinja, jedna dama, jedna ljepotica, jedna muzičarka, jedna umjetnica, jedna osobnost velika. Sve je to sad k'o onaj deterdžent sve u jedan. Eto!

Što čisti tugu, prodire do srca, ublažava dalja zaprljanja duha, omekšava ovu moju „čomrdu“ među očima.

Univerzalnost! Herba, tako se zove, ali to nije bitno, vi nju sigurno ne znate. Nju niko ne zna. Ponekad bude na TV, često na radiju, uvijek na svim kulturnim manifestacijama, nerijetko u društvu pisaca.

Pa ko bi nju onda znao? Da je faca sa "60 minuta" svi bi je znali. Nebitno.

Na njoj prvo zapazih urednost. Svaki detalj s ukusom i uredan k'o apotekarkin orman. Frizura, kao i svaki put, svaka vlas u dogovoru sa susjednom. Sklad. Kaputić špricani, a boje šprica šal. Majke mi, evo me k'o Emerik Gudelj. I još što je najgore sve ja to zapazih u trenu, u djelu trena. Osmijeh razvuče u znak pozdrava, zatrepta trepavicama složenim kao pioniri na sletu u Titov vakat. Pa, zar baš i trepavice moraju biti ovoliko počešljane??
Ljupko me pozdravi, približi se, obasu moju blizinu skupim parfemom i poljubi me, u znak ljubaznosti, srdačnosti. Ma ne znam, u koji znak? Ali znam da je udahnula miris jutrošnjeg doručka s moje masne kose koja se ne bi postidila reklamirati ulje Floriol.

"Evo, uživo, dosta je pusa preko FB.!"-cvrkuće.
Vrati onim poljupcem i toplim riječima ratu kredita mog raspoloženja . Iz minusa, u plus za čas. Sad ću s apetitom do pošte. Napunila raspoloženje, ustvari ukrala od Herbine pozitivne energije. Plaćam 6 računa, sve po dva, internet, telefon i mobitel.

"Vidite li vi, šta je kvalitetna mušterija ?" -pitam one na šalteru „telekoma“.
"Plaćaš samo kad ti opomene dođu!"- javi se iza šaltera lik, a pri tom praveći facu kao da sisa limun. Naiđe djevojka, po uniformi vidim uposlenica pošte. Kraj mene zastade, nasmija se: "Jeste li vi Dina?" Klimnem glavom, k'o biva; ta sam! Nije mi jasno baš ništa. Stoji tu, kao živa lutka, duge crne kose, napućenih svih dijelova tijela od koji se i očekuje da budu napućeni. Salivena. Mlada. Prekrasna. "Ja, sam Elma. Znate Vi ste dolazili kod Sanide kad ste bili mladi, a ja sam tad bila dijete. Htjela sam Vam samo reći, da ste Vi bili moj uzor u dotjerivanju. I sad sanjam one Vaše duge nokte, nalakirane crvenim lakom. Ja sam uvijek maštala kad porastem da ću biti sređena kao Vi!"

Nasmijah se od muke, spustim pogled na staru jaknu, provučem prste kroz masnu kosu, sakrijem ove staračke ruke s oklopom od kože kao borova kora.

"Izvini, hitno moram do videoteke, moram uzeti film Valter!“

Fondacija "LIJEPA RIJEČ" Konjic, 

Šehidska br.4 , 88400 Konjic, Bosna i Hercegovina

Žiro račun: 1606040000027757, Vakufska banka DD Sarajevo, Filijala Mostar, Poslovnica Konjic

Fondacija je upisana u registar fondacija Federacije Bosne i Hercegovine broj 126, Knjiga I registra, dana 29.06.2012.g.

Identifikacijski broj: 4227768270006