Sun07212019

Last updateTue, 06 Mar 2018 10am

Font Size

Profile

Menu Style

Cpanel
Back You are here: Home Tekstovi NIJE NJEGA RASKRČILA TRAVA, NEGO MLADOST I ZULFINA HAVA!

Tekstovi, zapisi, reagovanja...

NIJE NJEGA RASKRČILA TRAVA, NEGO MLADOST I ZULFINA HAVA!

Grede u našoj kolibi na Humu bile su stare. Nije se mogla ostaviti nepoklopljena posuda ispod njih, jer neka nevidljiva ruka iz dana u dan, iz noći u noć, trunila je iz njih žućkasti prah koji je moja nena zvala crvotočina...Da li su zaista nevidljivi crvići u drvenim gredama neprestano bušili svoje tunele a prah drveta padao ispod ili je nešto drugo nisam znao sa sigurnošću. Često sam tu crvotočinu zaticao i na svojoj haljinki, na prevrnutom škipu, daskama.

Vjerovao sam svojoj neni i u skoro nevidljiv rupicama greda tražio te čudne neimare pitajući se, dječijim očima, kada će jednom nestati grede i gdje će tada ti čudni nevidljivi neimari naći svoja staništa. Znao sam da moraju biti živi hâ buše te rupice ali ipak sam gledao na njih kao na one prošle ljude, što su nekad živjeli a sada ih nema. Vidiš im tragove koji govore o njima i njihovom postojanju ali njih same nikad ne vidiš.

Ostavih san jutros nakon sabaha i prepustih se motrenjima sebe, svoje ušatorene prošlosti, klimave sadašnjosti. Mahnuh rukom po pređenom putu života i učini mi se da zahvatih pun dlan crvotočine.

Kao mladić zamišljao sam svoje grede zrelosti suhim, jakim, čvrstim, nesavitljivim. Jutros vidjeh da se suše, pucaju, da su hiljade malih crvića izbušile rupe u njima. Vidjeh da se trunim i da neke posude unutar samog sebe, pored tog krova što grede ga još čvrsto drže, treba poklopiti i drugim poklopcima. Da se od mene sama u njih ne utruni.

Razlio sam mlijeko mnogih nauma škipima svoje nutrine. Negdje zatičem kajmak ko dlan debeo, ponegdje tek smežurana površina bez snage da se skorupi, ponegdje drvo škipa i suhoća zraka popila sve.

Kroz ova sagledavanja sjećanja mi nosnice duha ispunjavaju mirisima davnine, uši glasovima mladosti, odrastanja...

-Il tu kosu uzmi ko što je od Boga ostalo, il nemoj nikako ni kosit?
-Šta fali mom držanju kose?
-Fali! Celjaš tu travu ko da pitu sučeš?
-Pa možda i sučem!?
-Mrš, nijedne više da nisam čuo!

Prisjećam se onih ljetnih dana koševine. Kad bi nas se i dvadesetak s kosama u rukama, čuturama za pasom, raskrotilo planinskim livadama.

Tad je bilo izazov izdržat cijeli dan na poziciji na kojoj počmeš. Ako te onaj iza tebe stigne pa mu prepustiš otkos, donji si. A bila je to prilika i da se udvaraš kupilicama koje su odmah nakon što bi mi prošli s kosama izgonili travu iz hlada da se suši.

Negdje u prvom srednje kod Mujice bi kosidba a došle prijateljice od šćeri mu iz Sarajeva, malo na planinu da odmore. Jedna zgodna, fina, al' s asfalta i ni mukajet na moje zamahe i skoro dva metra dug otkos koji gonih. Sve mislim pogledat će! Fijuče kosa nemam je volje ni nagladiti. Ovi stariji skontali pa mi još pridodaju, dobacaju. No, ona ništa. Ćiška onu travu iz hlada, donese vodu ko zatraži al odsutna, zamišljena, negdje u svom svijetu.

A ja izgiboh mahajući. Da izdržim zamišljam kako kosim na kakvu stadionu a hiljade navijača me bodre... još malo i popeću se na pobjendičko postolje.

Pred večer trave skoro nestalo, mijenjam taktiku. Mašem umjereno al' često tražim vode. No, kad god ja viknem vode, druga je donese.

Pitam Mujičinu šćer što joj se prijateljica umisila, jesu li sve građanke take ili?
-Ma nije ti ona građanka, prije dvije godine saselili njeni s Bjelašnice, nego, taka je.

Ma što mi odmah ne kažeš pomislih ja. Naše gore list. Zavih otkos u krivo i sastavih ga pravo pred njom.

-Deder mi mala vode donesi, velim ja ko veliki.
-Idi pa se napij, nije ti daleko!, odbrusi mrka pogleda.

-Vidi ti gospođice, do jučer volove gonjala a sad sišla u grad i adet zaboravila!
-Da sam ja volovima htjela vodu nosit ne bi ni išla u grad! curiknu mi cinično i zagrabi dalje od mene.

Šta da čovjek čini? Izvadim belegiju iz čuture i počnem gladit kosu stisnutih zuba. Sve me strah da ne muknem ako otvorim usta.

Od upale mišića sam sedmicu dana nakon ove koševine osjećao bol u svakom dijelu tijela. Jedva sam se kretao. Majka je ružila babu da su me raskrčili, a on se kroz smijeh branio riječima:

-Nije njega raskrčila trava, nego mladost i Zulfina Hava!

Klub knjige

 "Lijepa riječ"

Naša izdanja

Naša izdanja

Video

Naš youtube kanal

TEKSTOVI

Tekstovi E. Bajić

Fotogalerije

Fotografije

Fondacija "LIJEPA RIJEČ" Konjic, 

Šehidska br.4 , 88400 Konjic, Bosna i Hercegovina

Žiro račun: 1606040000027757, Vakufska banka DD Sarajevo, Filijala Mostar, Poslovnica Konjic

Fondacija je upisana u registar fondacija Federacije Bosne i Hercegovine broj 126, Knjiga I registra, dana 29.06.2012.g.

Identifikacijski broj: 4227768270006

 

Novo u štampikriske-uspomena

Esad Bajić,

KRIŠKE USPOMENA

Konjic 2017.

Fondacija "Lijepa riječ" Konjic,2017.