Sun03242019

Last updateCET3_TueAMCETE_March+0100RMarAMCET_0AMthCET1520327084+01:00TueAMCETE

FONT_SIZE

PROFILE

MENU_STYLE

Cpanel
Back You are here: Home Tekstovi IZ RATNOG DNEVNIKA - JULI '93

Tekstovi, zapisi, reagovanja...

IZ RATNOG DNEVNIKA - JULI '93

Ponedjeljak, 19. juli '93
Sjedim na obali Jablaničkog jezera. Skoro će podne. Malo sma se kupao. Sinoć smo bili na sijelu u Ribićima. Vratili smo se oko pola tri, prugom kroz tunele. Vojska je već čekala polazak u akciju kad smo došli. Uzeo sam opremu i ušao u DAF-a. Suljo je predvodio glavnu grupu. Čupo je s nekoliko boraca otišao desno na rovove koji su, kako se ispostavilo bili prazni. Mi smo se desetak metara prije njihovih rovova sreli s njima. Valjda su nas čuli pa krenuli da vide šta je. Ne znam. Prvi put sam doživio ovakav blizak susret. Nekoliko sekundi smo gledali jedni u druge s par metara a onda se zapucalo. Teško je pucati u čovjeka kojem vidiš izraz lica. Zasuli su nas bombama. Kao u nekom filmu gledao sam kako bombe dolijeću iz njihovih rovova, odskaču pored mene i eksplodiraju. Neko od naših je podbacio s bombom i fino sam nekoliko metara ispred sebe gledao kako pada na ledinu, umiruje se. Crna bomba s kuglicama. Gledam tijelo a onda vidim samo dim, nema je. Trik. Dal zbog tog što je pri kraju akcije Salem opalio tromblon iza moje glave, koristeći mene kao zaklon il' zbog nečeg drugog ne sjećam se zvukova. Znam da ih je bilo, ali ih se ne sjećam. Zalegao sam odmah pri vrhu brijega i njihove bombe su me „prebacale“, tačnije padale su u prvom dodiru sa zemljom baš oko mene, ali bi onda oskakale dva-tri puta i tek, dole, pri dnu livade eksplodirale. Par njih sam ispratio pogleodm od dolijetanja do eksplozije. Naši koji su se prvi povlačili najviše su ranjeni. Jedna je letila pravo u mene, da se nisam prevrnuo u stranu pogodila bi me, onako, ko kamen.
Imamo dosta ranjenih od bombe, neki koji su jače zakačeni, odveženi su u Jablanicu. Imam čini mi se par kuglica u guzici i jednu u nozi. Ovu iz noge sam iščeprkao maloprije kad se koža smežurala nakon kupanja. Ove pozadi bi išao do ambulante da izvadim ali nisam siguran sto posto jesu li kuglice ili trnje koje smo pokupili u povlačenju. Ne bih volio da zbog trna u guzici idem u ambulantu, u svakom slučaju uplitko su, samo peče, nema drugih smetnji.
Kontam pitati Muderrisa da me pusti da obiđem majku. Nisam ima 4 mjeseca, ne znam ni šta se dešava u mom kraju, niko ne dolazi.

Subota, 24, juli '93.

U ponedjeljak, kad sam pisao zadnji zapis u ovom dnevniku, bjeho pošao da pitam Muderrisa da me pusti kući koji dan. No, dolaskom pred komandu vidim da je vanredno stanje, dijeli se pola šteke cigareta, negdje idemo. Nisam bio načisto hoću li i ja ići, ranjenici imaju pravo, makar i lakši, na dan-dva poštede. Krenuh da uđem kod Muderrisa da pitam, al' zatekoh Sulju i Hodžu, bili su ranjeni to jutro poprilično i vidjeh da im Muderris govori da ne trebaju ići, ali oni su odbijali.
Ako oni odbijaju sa svojim ranama ja nisam imao obraza pitat za sebe zbog ogrebotine. Vratio sam se po opremu i zadužio cigarete.
Niko nije govorio gdje ćemo ići. 
Pred večer smo prešli željezni most u Čelebićima i natrpali se u neki žuti kamion. Vozili smo se cijelu noć, dobar dio puta, bez upaljenih svjetala. Otprilike sam shvatio da idemo negdje prema Igmanu.
Ujutro smo stigli pred hotel Maršal. Tu sam saznao da Igman pada, granate su eksplodirale u borovini iza hotela. Izgubili smo puno teritorije na tom rejonu i narod je bježao ka Hrasnici, Lukomiru, Pazariću, Konjicu...
Iz hotela smo za pola sata istim kamionom krneuli ka Bjelašnici. Dok smo stigli do sela Rakitnica četnici su nas nekoliko puta granatirali. Neko je na kamionu bio lakše i ranjen od gelera, ne sjećam se sad ko.
Do jučer smo imali nekolika izviđanja prema Puzimu, oko Jabuke, Bijele lijeske-odmah iznad Rakitnice, gdje smo bili smješteni u našim napuštenim kućama.
Onda je jučer, tamam kad smo ja i Čupo otišli do Šabića da vidimo ima li se igdje naći šta za pojest, jer je hrana samo komadić mesa od kojeg su mnogi dobili proljev, zapucalo na Bijeloj Lijesci.
Pucnjava je vrlo brzo postala toliko žestoka da smo odustali od potrage i vratili se u Rakitnicu. Tamam da se popnemo na kamion na kom je već bio ostatak jedinice. Vozili smo se nekoliko minuta a onda se kamion zaglavio u nekom potoku pa smo poiskakali i trkom išli ka mjestu pucnjave. Neko je rekao da je Muderris gore i da je linija pala.
Kako je ko imao snage trčati tako smo i stizali do naših vojnika koji su bili na liniji. Pokazaše nam prstom ispred sebe i rekoše da je Muderris još tamo na prvoj liniji koja je skoro pala.
Petnaestak nas koji smo prvi istrčali krenuli smo u trk prema šumi u pravcu koji su nam pokazali.
Lijevo do mene trčao je Salem, desno Čupo, Suljo, Hodža i ostali...
Već nakon nekih pedesetak metara uletili smo preda nji... Ne znam koliko je bilo sati, možda dva popodne kad se to desilo... Pucalo je bez prestanka do 11 navečer kada sam se izvukao. Ostatak vojske se vratio negdje sinoć iza ponoći u Rakitnicu. Žešće borbe ja nisam do sad doživio. I sad se u meni trese svaki dram mene. Čupo je teško ranjen. Prostrijelna kroz koljeno, par ogrebotina na leđima i čelu. Salem je ranjen, Kemo... Sulju i Hodža se šehidi. Da ih Allah džennetom nagradi. Tijela su im bila na đipu kojim je Muderris par nas lakše ranjenih svezao sinoć u Konjic. Teže ranjeni su ostali u bolnici na Igmanu. Mi smo jutros stigli pred Medresu tamam da klanjamo rani sabah. Dženaza će biti danas iza podne. Muderris je odmah nakon sabaha otišao negdje, ja sam bio izašao da vidim nekog, ispričam nekom šta nam se desilo, ali grad spava, još je rano, i ja ću ako mognem malo zaspat pa na dženazu. Mislim da će me tek večeras odvest u Jablanicu u bolnicu. Valjda nije ništa opasno, popušio sam granatu skoro među noge. Imao sam osjećaj da ću prsnut od pritiska, imam i sad, glavu ko da mi je neko stegom stegao, najviše mi smeta svrbež na opržotini ispod koljena, oko mjesta gdje me geler okrznuo nastalo je desetak sitnih bijelih bubuljica koje nesnosno svrbe, imam ranicu i na lijevom ramenu al ne krvari više.... Volio bih zapalit nego išta, ali nemam cigara, nestalo i Muderrisu... Nek ostane zabilježeno da je jučer bila velika bitka, prevelika, nisu prestajali napadati do ponoći i nek ostane zabilježeno da ih je nas tridesetak zaustavilo. Ponosan sam što sam u ovoj jedinici. Makar bio i najstrašiviji- ponosan sam što sam među njima. Allahu ekber!

Klub knjige

 "Lijepa riječ"

Naša izdanja

Naša izdanja

Video

Naš youtube kanal

TEKSTOVI

Tekstovi E. Bajić

Fotogalerije

Fotografije

Fondacija "LIJEPA RIJEČ" Konjic, 

Šehidska br.4 , 88400 Konjic, Bosna i Hercegovina

Žiro račun: 1606040000027757, Vakufska banka DD Sarajevo, Filijala Mostar, Poslovnica Konjic

Fondacija je upisana u registar fondacija Federacije Bosne i Hercegovine broj 126, Knjiga I registra, dana 29.06.2012.g.

Identifikacijski broj: 4227768270006

 

Novo u štampikriske-uspomena

Esad Bajić,

KRIŠKE USPOMENA

Konjic 2017.

Fondacija "Lijepa riječ" Konjic,2017.