Wed12112019

Last updateTue, 06 Mar 2018 10am

Font Size

Profile

Menu Style

Cpanel
Back You are here: Home Tekstovi NAFAKA

Tekstovi, zapisi, reagovanja...

NAFAKA

Iza babe rahmetli je ostala tuga, ponos, magična četka emocija koja je sva sjećanja bojala u zlatno... i 500 KM. Bila je to jedna novčanica koja je ostala kod majke kada sam ja otiša od kuće da budem šehid il gazija. Svaka treća varijanta bila je neprivlačna a uskoro i nerealna.

U početku sam s vremena na vrijeme obilazio majku i sestru a onda su krenuli gadni mjeseci kada se to zbog dešavanja na ratištu prorijedilo. Kada sam po prvi put u životu 1992 godine prošao Bjelašnicom i Igmanom to je bila debela slobodna teritorija pa me ni danas ne čudi što sam polazak na Igman u ljeto 1993. godine shvatio kao odmor. Malo se previše i za moj pojam ratovalo tih mjeseci pa sam pomislio da je neko shvatio da je vrijeme da se malo odmorimo. 
Nisam volio biti obaviješten o onome što me se lično nije ticalo tako sam propustio čuti da je uveliko ofanziva na Igman i da se granica slobodne teritorije primakla Konjicu.
Saznao sam, naravno, već sljedećeg jutra po dolasku u hotel Maršal. Granate su padale u borovinu iza njega i bilo mi je jasno da neće biti nikakvog odmora.

Nakon 30-tak minuta zadržavanja uputili smo se dalje ka liniji. Bio je to utorak ujutro a već u petka navečer s dva šehida na galeriji i nekoliko lakših ranjenika u džipu prošao sam ponovo kraj hotela Maršal prema Konjicu. Nisam tačno znao koliko me drmnulo al' kontao sam da ću izvući nekoliko slobodnih dana da odem obići svoje.

Nakon pregleda kod doktora u Jablanici i konstatcije da sam dobro prošao uputih se u svoj rodni kraj. Malo kamionom, malo konjem stigoh do po puta a onda se ukaza teška slika od Prebilja do Rakitnice. Ljudi, stoka, zakrčilo put. Moj kraj je padao zajedno sa Igmanom i Bjelašnicom. Po prvi put susrećem poznata lica i na njima još poznatiju zaleđenost strahom i neizvješnošću.
Pitam za majku, niko ništa ne zna. Žurim i gonim teška šejtanska prišaptavanja. Neću ni da pitam više nikog ništa, jer svaki odgovor koji dobijem šejtanu kao da daje krila. Kada sam izbijajući na Prebilje vidio dim u župskoj vali i jasno očuo tutnjavu eksplozija zahvati me panika. Bez duše sjurih do daidžine kuće u nadi da se majka povukla do svog brata u Grušču.

Nije, još je s dedom i nenom na Humu u kolibi.

Mrak pada, narod se povlači, svi putevi i puteljci zakrčeni što ljudima što hajvanom...Kroz hiljade zvukova razaznajem ono sa naših ovaca. Toliko sam ga dana djetinjstva slušao da ga nikad i neću zaboraviti. Milo mi što ga čujem. Uskoro se u vidokrugu pojavljuje crno lice moga dede koji prvi put u životu napušta svoje, nenine zlatne sijede kose koje vire ispod jamenije, za njom majka i sestra gone ovce...

Majka smiri plač tek kad me dobro opipa kao da ne vjeruje svojim očima da sam to ja i da sam živ. Nekolika dana ranije na Jabuci je poginuo moj imenjak i prezimenjak pa je majka bila na čisto da sam to ja.

Činjenica da sam živ i njena sreća zbog tog, na čas ispuni toplim i lijepim slabom lampom osvjetljenu daidžinu sobu.

Narednog dana pođoh s majkom i sestrom ka gradu. Sloboda se toliko stisla da više nije bilo mjesta razdvajanju. Na leđima sam nosio ruksak u koji je mama ostavljajući sve naše za sobom strpala ono najosnovnije. U jednom njegovom džepu bila je novčanica od 500 maraka.

Za nekoliko mjeseci doći će trenutak da mi u hodniku stančića u koji se smjestilo nas desetero iz familije mama tutne tih 500 maraka u ruku i kaže kako brašna ima još za dva-tri dana.

Tih noći su oko Konjica bacani paketi pomoći i narod je kupio koliko je uspijevao prije nego bi vojska stigla do njih. Tako sam znao da neki prodaju brašno. Brzo sam zapitkujući u prolazu došao do jednog od njih.
-Imaš li brašna?
-Imam.
-Koliko?
-500 maraka vreća od 50 kilograma.

Tutnuh mu onu novčanicu koju nisam ni vadio iz šake i zametnuh se s vrećom brašna. Padao je snijeg, auta nisu vozila pa je prtina bila čista. Znam da nije bilo ulične rasvjete ali sad mi se čini da sam svejedno vidio čitav grad. Miran, Bijel, lijep, topal ko jakom nakvasao hljeb...

esad bajić

Klub knjige

 "Lijepa riječ"

Naša izdanja

Naša izdanja

Video

Naš youtube kanal

TEKSTOVI

Tekstovi E. Bajić

Fotogalerije

Fotografije

Fondacija "LIJEPA RIJEČ" Konjic, 

Šehidska br.4 , 88400 Konjic, Bosna i Hercegovina

Žiro račun: 1606040000027757, Vakufska banka DD Sarajevo, Filijala Mostar, Poslovnica Konjic

Fondacija je upisana u registar fondacija Federacije Bosne i Hercegovine broj 126, Knjiga I registra, dana 29.06.2012.g.

Identifikacijski broj: 4227768270006

 

Novo u štampikriske-uspomena

Esad Bajić,

KRIŠKE USPOMENA

Konjic 2017.

Fondacija "Lijepa riječ" Konjic,2017.