Mon12092019

Last updateTue, 06 Mar 2018 10am

Font Size

Profile

Menu Style

Cpanel
Back You are here: Home Tekstovi ZEMLJA ZLATNIH ZUBA I PROZORA NA DUGME

Tekstovi, zapisi, reagovanja...

ZEMLJA ZLATNIH ZUBA I PROZORA NA DUGME

Po ono nekoliko ljudi za koje se u našem kraju govorilo da su radili u Njemačkoj, ja sam je zamišljao kao zemlju u kojoj Adem još nije ubrao onu džennetsku voćku, pa on, Hava, djeca im i ko dođe u goste, još uvijek žive u raju.

Svaki od ovih ljudi imao je po nekoliko žutih zuba koji su mi se malo gadili na prvo viđenje ali me je onda, tetka čini mi se, naučila da je to zlato i da ne bi imala ništa protiv da joj je svaki takav. A ni oni svi nisu imali jednak broj zlatnih zuba. Oni koji su duže bili u Njemačkoj imali su ih više. Ne znam jel' tu vrijedilo pravilo godina zub, ili pet godina zlatan zub, al duljina je igrala ulogu. Naučivši tu lekciju pomno sam kasnije pazio da mi neki "naš Švabo" ne promakne, a kad bih ga spazio brojao sam mu zube.
Odreda su bili poštovani i pri dolasku na sijelo silom nutkani na najljepše mjesto da sjednu. Nisu prtljali u planinu i držali mnogo stoke a ni zemlju nisu konjima plugom orali jer "more im se platit traktor a i freza kupit kad su bili u Njemačkoj"
Dugo nisam smio pitati što i dedo nije išao u Njemačku. A kad sam konačno upitao čuo sam čudan odgovor: Što je mahnit! Doduše odgovor je izrečen tiho i daleko od njegovih ušiju. 
Mene je ta Njemačka malo i plašila jer je bila daleko pa nisam nikad načisto donio odluku hoću li kad budem veliki ići u Njemačku.

U vrijeme te moje zaokupljenosti gledanjem i brojanjem zlatnih zuba na sijelima je bila popularna priča o nekoj ženi, Milki Planinc. Kada je, opsovavši je Rale završio u zatvoru, spominjali bi je tek pred ponoć kad se sijelo obere od onih gostiju sa strane. Odmah uz Milku počela je i priča o još jednoj ženi za koju nisam znao iz kog je sela niti kako se preziva, zvali su je Devalvacija.

-Jusuf, koji nije imao nijednog zlatnog zuba, bio jako ljut na Devalvaciju jer mu je jela zaradu od kupusa prije nego ga i naplati. To me, u tim zgodama zavučenog pod sto, tjeralo da istu zamišljam u liku jako debele žene koja po čitav dan jede Jusufov kupus. 
-Mujo, koji je imao čak 4 zlatna zuba, a nekad i još dva takva koje je morao izvaditi jer su ga zabolili, je pak govorio da svakog jutra zbog te Devalvacije ustaje bogatiji za vola.

I to me je zbunjivalo jer Mujo nije imao nijednog vola pa mi je onako izgledao da laže a opet kako su ga svi s poštovanjem gledali nije bilo šanse da laže. Nisu me nikad vodili kod Muje na sijelo, al tetka mi je pričala da je kod njega u kući sve iz Njemačke, avlijska vrata mu se zatvaraju na dugme. Ja bih tada zavirivo dugmad na svojoj košulji i zamišljao to neko magično Mujino dugme koje on stisne i zatvori vrata. Kad bi ostajao sam u kući probao sam da stiskanjem svoje dugmadi na košulji zatvorim naša vrata al' sam unaprijed znao da neću uspjeti jer nema šanse da su moja dugmad iz Njemačke.

Helem, ta slika čarobne zlatne Njemačke bila mi je duboko urezana u glavi sve do sedmog razreda osnovne škole kad sam se osmjelio i Dijanu, čiji su roditelji radili u Njemačkoj, upitao šta oni tamo rade.

-Tata upravlja kranom a mama pere veš u jednoj bolnici! reče mi i kantom punom zbunjenosti pljusnu po mojoj slici Njemačke.

Nisam mogao vjerovati. U Njemačkoj imaju te kranove poput onih u Konjicu, pa imaju i bolnice i prljav veš!?

Dobro sam je odmjerio. Bio mi je sumnjiv njen odgovor iako nikad nije lagala. Čuj babo joj vozi kran a mama pere haljine, pa vidio sam ih čovječe kad su jednom dolazili kod razrednika. Obučeni oboje ko na televizoru.

-A koliko ti tata godina radi u Njemčakoj?, upitah je.
-Pa ne znam tačno, i ja sam se tamo rodila...!

A to li je to pomislih ja. Vidio sam da nešto nije u redu. Dobro sam joj osmotrio tatu i iako nisam imo priliku izbliza pogledati, ipak sam bio siguran da nisam vidio nijedan zlatan zub, a da radi u Njemačkoj moro bi za toliko godina imati najmanje tri. Čuj radi u Njemačkoj a nema zlatne zube.

Mnogo me to zbunilo a kako nisam htio pitati za mišljenje neke od vršnjaka da ne provale kako ne znam takve stvari došao sam do neke svoje logike i zaključka. Dijana, samim tim i njeni roditelji bili su katolici a svi ovi što su išli u Njemačku, a ja ih znao do tad, bili su muslimani.
Zaključak je bio da ima muslimanska Njemačka gdje prave zlatne zube. I katolička neka gdje ne prave. Logično.

* * *

Njemačka mi je isparila iz glave odlaskom u Medresu. Na mjesto čarobne Njemačke uvalio se naš muslimanski čarobni Bagdad, mazni glas Šahrijarove Šeherzade i priče iz 1001 noći. Nisam ja zavidio ni Šahrijaru ni Šeherzadi nego onom nekom koga niko ne spominje al je morao postojati i morao odnekle iz blizine ćuliti i Šahrijara i Šeherzadu jer kako bi inače zapisao sve te Šeherzadine priče. Vjerovao sam da je to neki učen Šahrijarov čuvar koji je imao sva moguća povjerenja svoga cara i čuvao ga u takvim prigodama...

Onda je počeo rat i ponovo se javila priča o Njemačkoj.

Ovaj put više nije bila zlatna ali jeste slobodna, bez granata i pucnjave. No, da bi se otišlo do nje trebale su pare i navika. Oni koji su vidjeli da je šala donijela vraga u Bosnu a imali su i pare i naviku da gledaju gdje im je ljepše i lakše nestajali su preko noći a kasnije bi dolazio haber da su živi i zdravi stigli do Njemačke. S tim haberom stizao je i onaj drugi da je tamo sve spremno za naše izbjeglice. Dobijaju hranu, kuće, odjeću, sve džaba, čak i nešto para da imaju kad izađu u grad. Slali bi svojima vamo, dok se moglo, pakete pune potvrde te priče.

Otiš'o je i jedan moj ahbab, al mi nikad ništa nije poslao, zaključio sam da je on završio u onom katoličkom dijelu Njemačke gdje nema zlata i bilo mi ga je žao.

Ja sam se i dalje bojao tog puta za Njemačku i govorio da ću, iako su se nudile neke mogućnosti nakon što je babo poginuo, ostati u Bosni. Drugi su govorili da sam mahnit i uopšte se nisu trudili biti tihi da ja to ne čujem.

Stari adeti su se odavno pogubili, govorila bi moja nena i ja se nisam čudio njihovom neoprezu.

Klub knjige

 "Lijepa riječ"

Naša izdanja

Naša izdanja

Video

Naš youtube kanal

TEKSTOVI

Tekstovi E. Bajić

Fotogalerije

Fotografije

Fondacija "LIJEPA RIJEČ" Konjic, 

Šehidska br.4 , 88400 Konjic, Bosna i Hercegovina

Žiro račun: 1606040000027757, Vakufska banka DD Sarajevo, Filijala Mostar, Poslovnica Konjic

Fondacija je upisana u registar fondacija Federacije Bosne i Hercegovine broj 126, Knjiga I registra, dana 29.06.2012.g.

Identifikacijski broj: 4227768270006

 

Novo u štampikriske-uspomena

Esad Bajić,

KRIŠKE USPOMENA

Konjic 2017.

Fondacija "Lijepa riječ" Konjic,2017.