Mon12092019

Last updateTue, 06 Mar 2018 10am

Font Size

Profile

Menu Style

Cpanel
Back You are here: Home Tekstovi OBNOVA JUNUZ-ČAUŠEVE DŽAMIJE

Tekstovi, zapisi, reagovanja...

OBNOVA JUNUZ-ČAUŠEVE DŽAMIJE

Vidim da se ženama stalno nude u reklamama neki faktori, zaštitni i ovi-oni, ali bez obzira, muško ili žensko, u čovjeku čuči želja da bude neki faktor.
U zapamćenom čuči i savjet da se nikad ne smiješ čovjeku, niti ga kritikuješ zbog nečeg, jer će te to isto snać. Tako se i meni danas dešava.
Neću iznosit gdje sam ja zaglajzao, čisto me stid, al ću reći da sam se danas, gledajući kako raskrivaju Junuzčauševu-čaršijsku džamiju sjetio svog zapisa iz ĆUPRIJANJA prije par godina gdje sam pisao o neprirodnosti limenog krova na ovoj džamiji, pa na tren poželio da u ovoj akciji vraćanja izvornog izgleda džamiji ima i mene. Ono, da sam idejno, bar neki mali faktor https://fbstatic-a.akamaihd.net/rsrc.php/v2/yx/r/pimRBh7B6ER.png); background-size: auto; background-position: 0px -340px; background-repeat: no-repeat;">smile emoticon

E sad, finansijeri su općina Konjic i Federalno ministarstvo kulture i sporta - s faktorom ili bez faktora, velika im hvala!

p.s.
Spomenutu priču prilažem

NOMAD

Konjic je začudna čaršija. 
Možda i treba da bude začudna jer je čaršija. 
Ovo je čaršija kao što sam ja čoban. 
Da čaršija nije čobanu začudna ne bi ni mogla da se zove čaršija. Ja sam pomalo i vojnik, a i vojniku čaršija treba da je začudna, jer urijetko mu je prirodno stanište. Vojnik i čoban su bliže jedan drugom. I jedan i drugi čuvaju. I jedan i drugi žive od onog što čuvaju. Čoban čuva hajvan od vuka, a onda kad sam ogladni uzme od svog stada. I vojnik tako. Bitna je mjera. Čoban i vojnik uzimaju koliko im treba, vuk nema mjere.
Konjic je čaršija i ima Čaršijsku džamiju. Ima i Sarajevo čaršijsku džamiju. Vjerovatno svaka čaršija ima neku svoju čaršijsku džamiju.
Konjička Čaršijska džamija pokrivena je limom. I ispred nje na pristojnoj udaljenosti stoji isto tako limena ploča s natpisom NACIONALNI SPOMENIK. Da nije munare uz nju podsjećala bi na kuću kakva imućna bjelašničkog seljaka što je svoj prilično prostran dom utegao limenim krovom da se zaštiti od velikih snjegova, vjetrova i mraznih zima što oštrim zubima nagrizaju nezaštićene podlačke na krovu i za jedno desetljeće ih smrve do frgova.
Konjic je čaršija koja se ne može gledati kroz svoju Čaršijsku džamiju. Puno je ljepša od nje.
Tek kad kročiš nogom između vratnica njene sofe, izuješ obuću i uđeš u kvadratnu osnovu njene unutrašnjosti dočeka te onaj mir džamijski. Ni on nije posljedica unutrašnjeg izgleda prostora u koji si zakoračio, nego više topla dodira nebrojanih sedždi i zikrova izgovorenih tu kroz više od četiri stotine godina njenog postojanja.
Svetost vremena unutar jednostavnog prostora. Mihrab od sedre pred tobom, bez dekoracije. Lijevo i desno prozori s demirima. Niski da, mrazom još neizjedena trava proviruje u donjim djelovima. Minber od iste sedre s kvadratičnim pločama umetnutim u svoja ležišta. Kao da je majstor sve pripremio za završni dodir i otišao negdje. Otišao i zaboravio se vratiti. Nema kupole, samo u četverostrešnom krovu upupčena drvena osnova bez ukrasa, tu i tamo išarana bremenom nedavnog vakta u vidu tragova gelera.
Jesu li široki zidovi iz vremena Junuza-čauša za kog tradicija kaže da je sagradio ovu džamiju davne 1574. godine, ili iz vremena izvjesnog Ibrahima čije se ime spominje u tarihu na ulazu u džamiju, kao ime njenog obnovitelja iz 1620. godine, teško je reći.
Koliko je puta gubila krov, i kad je neko odlučio da prvotno pločama kamenim pokrivenu džamiju pokuje ovim čudnim limom ne znam sa sigurnošću. I ne pitam. Radije bih pitao razmišlja li iko da ovu dugu privremenost zamijeni njenom izvornošću. Kraj kamene ćuprije i niza, kamenim pločama pokrivenih dućana, njen krov izgleda k’o čudan šator kojeg je neko razapeo na dan-dva pa otišao zaboravljajući ga sapet.
Čoban kad odluči duže ostat’ na nekoj ispaši sagradi toraricu. Malu kućicu na drvenim gredam odignutu od zemlje toliko da mu se kerovi pod nju mogu zavuć’, a on gore, iznad, na škrtoj slamarici smjestiti u ležećem položaju s torbom k’o uzglavljem.Vojnik će na svakom dužem zadržavanju iskopati rov.
Čaršijski čovjek će gledati da bude blizu vode. Preko vode će sagraditi most da mu čoban može doć’, stoku dotjerat’ a da i on po potrebi preko njeg’ može pobjeći pomoli li se kakva čudna vojska.
S obje strane Konjičke ćuprije su džamije. Ova na drugoj obali koju svojataju Repovčani iz podlisinskog sela Repovci, za razliku od Čaršijske, uklopljena je u okolicu kao da nije ljudskom rukom građen objekat, nego više, kao da je kakvom evliji iz neušivene postave ispalo džamijsko sjeme pa se primilo i u prelijepu džamiju izraslo. 
Možda je evlija u nekoj žurbi ili njemu znanoj potrebi imao izvraćenu haljinku pa je tako i ova džamija izrasla s munarom na lijevoj strani.
Konjičani vole mistificirati stvari. Nije to ni čudo. Svuda oko grada, što kao kakav klin drži mnoštvo brda i brdašaca da se ne stisnu u jedno, tragovi su drevni. Pa s Repovice gleda svetište boga Mitrasa, iz doline Seončice tihi šapat dobrih krstjana bogumila, toliko dobrih da ih je i papski Rim mor’o zubom kušati, a iz kanjona Rakitnice mudrom i presvijetlom muftiji hercegovačkom stiže haber o ljudima što abdest uzimaju i molitvu obavljaju, a da opanaka ne skidaju.
-Ja sam ih, mudri i učeni muftija, doveo do opanaka a kog na mjesto mene pošalješ zaduži ga da im ih skine!- piše u odbranu svoju od ovog habera imam toga kraja.
I tako, nekako, diše ova čaršija. Uvijek u prolaz-nosti, čekanju, s hiljadu i jednom nezavršenošću, s hiljadu i jednom početošću, a opet s hiljadu ljepota i onom jednom uvijek u izgradnji.
Na toploj zemlji hercegovačkoj, mraz bosanski popao, kamen od njeg’ raspučio, gredu na sebi pomjerio, greda u Neretvu umočena petsto godina da traje ako se Neretva ljeti ne usuče, ne osekne i ćelopeku je ne izloži.
Ispod svih ovih kamenja i greda još uvijek gnjili bogumilski duh. Svaka carevina kalem utisnula, svakoj carevini mladicu dao, svakoj vojsci po jednu mladost, svakoj hajdučiji po deset djevojaka, svakom trajanju prolaznost...
A možda je to zbog Neretve. Iako je ovu rijeku u nedavnom vremenu čovjek iznad Jablanice ušančio, primirio, u jezero pretvorio, kroz Konjic ona još uvijek protiče. Onaj konjić iz priče o postanku grada kao da još uvijek nerastovaren stoji i čeka da mu neko potegne povodac i krene dalje...
Možda je to sve i moj privid. Vjetar života ponekad natjera suzu u oku i ona zamagli pogled. Ne škaklji li me u stavri onaj iskonski zov nomada dok gledajući limeni pokrov Čaršijske džamije želi da me priprema za nešto što možda uskoro slijedi... 
Biće da je ovdje sve na svom mjestu, samo bih ja trebao poći, otisnut se u neku novu priču, ispisati neki novi trag…

(E.Bajić, Ćuprijanja, Konjic 2012.g.)

Klub knjige

 "Lijepa riječ"

Naša izdanja

Naša izdanja

Video

Naš youtube kanal

TEKSTOVI

Tekstovi E. Bajić

Fotogalerije

Fotografije

Fondacija "LIJEPA RIJEČ" Konjic, 

Šehidska br.4 , 88400 Konjic, Bosna i Hercegovina

Žiro račun: 1606040000027757, Vakufska banka DD Sarajevo, Filijala Mostar, Poslovnica Konjic

Fondacija je upisana u registar fondacija Federacije Bosne i Hercegovine broj 126, Knjiga I registra, dana 29.06.2012.g.

Identifikacijski broj: 4227768270006

 

Novo u štampikriske-uspomena

Esad Bajić,

KRIŠKE USPOMENA

Konjic 2017.

Fondacija "Lijepa riječ" Konjic,2017.