Mon12092019

Last updateTue, 06 Mar 2018 10am

Font Size

Profile

Menu Style

Cpanel
Back You are here: Home Tekstovi LJEPOTA (Iz Enciklopedijskog leksikona Kur'ana)

Tekstovi, zapisi, reagovanja...

LJEPOTA (Iz Enciklopedijskog leksikona Kur'ana)

Kur’ān u pravom obilju spominje mnoštvo riječi koje označavaju ljepotu, i koje su kasnije, u mnogim djelima povijesnog islama, postale "estetički" termini. Također, preliminarno treba istaknuti: Sam Kur’ān o sebi tvrdi da je ”govor” ili "rijek” koji "pobuđuje divljenje", tj. razmišljanje i kontempliranje o čudu. Za posebnu duhovnu "civilizaciju", džine (al-Ğinn), navodi se da su kazali: "Mi smo zbilja Kur’ān, koji divotu/čudo pobuđuje, slušali..." (al-Ğinn, LXXII:1). U islamskoj kulturi i civilizaciji Kur’ān se raskriva(o) ne samo kao knjiga vjere, izvora prava i obredoslovlja, već i kao knjiga koja pobuđuje divotu. Ova odrednica iz našeg Enciklopedijskog leksikona Kur’āna ukazaće, u najkraćem, kako Kur’ān govori o ljepoti, divoti, čuđenju, divljenju, te o prostranstvima i horizontima u kojima Kur’ān raskriva ljepotu.

Ne samo da je kazivajuća forma Kur’āna u sebi jedno obilno očitovanje ljepote, već je Kur’ān i spletom svojih tema knjiga koja bogato oslovljava ljepotu kao spektar fenomena usred kojih stanuje i prebiva čovjek i čovječanstvo, ali ti spektri fenomena jednako tako stanuju i u čovjeku. Temeljna "drevna" arabljanska riječ za ljepotu (ûamāl - JL&i) u Kur’ānu se spominje u vezi sa karakterističnim čovjekovim radovanjem jednom zadivnom prirodnom prizoru, ili doživljaju ljepote u činu "vraćanja stočnoga blaga sa ispaše ili kad se stoku vodi na ispašu".

"A stvorio je [Bog] i stoku; u njoj vam je zaštita od studi, i druge koristi, a stokom se i hranite! U njoj vam je i gizda/ljepota kad je sa ispaše vraćate i kad je na ispašu gonite". (An-Naõl, XVI:5-6).
Klasični rječnici Kur’āna, na primjer onaj od al-Iôfahāníja, riječ ûamāl definiraju kao "izobilnu ljepotu (mnogu divotu!)"

Također, na čin čovjekova divljenja ili zadivljenosti prizorima i fenomenima Ovog svijeta ukazuje se u suri "Željezo" (al-Õadíd, LVII:20), gdje se veli da Ovaj Svijet jeste "nalik kiši, bilje od nje [čak i] nevjernike zadivljuje".

Ljepota kao činjenica prirode, kulture, nutarnje svijesti


Prethodne napomene ukazuju da najveći broj riječi Kur’āna koje govore o ljepoti, ili nekim od as-pekata ljepote, upućuju na Prirodu i njene fenomene. Ali, kako ćemo vidjeti, u Kur’ānskom pogledu na svijet prelijevaju se jedna u drugu ljepote "stvorene" čovjekovom rukom i ljepote koje čovjeka oslovljavaju iz Prirode. To vidimo i po Kur’ānskoj upotrebi riječi nakit (zínah ), naime, Kur’ān, iako ukazuje na činjenicu korištenja nakita kao otkrića kulture, tu riječ i njene značenjske sadržaje izvorno prepoznaje u ljepoti Prirode.

Tako se zínah, to jest ukras, nakit, spominje na jedanaest mjesta u Kur’ānu, ali je primjer, u suri "Pećina" (al-Kahf, XVIII:7), iznimno uočljiv jer izjavljuje da je sva Zemlja urešena nakitom: "Doista smo Mi sve što na Zemlji postoji njoj kao nakit stvorili."

Ali je i nebo, prema Kur’ānu, u cijelosti u zínatu ili nakitu zvijezda! Sura "Redovi"  (XXXVII, 6) svečano izjavljuje:- Mi smo nebo najbliže vama ukrasili ukrasom zvijezda!

Nakit u značenju (zlatnih, srebrenih...) narukvica, prstenja, zatim biser(ja) i sl. spominje se u Kur’ānu riječju õilyah. Tako se u suri "Pčele" (an-Naõl, XVI:14) ukazuje da je Bog ljudima pot-činio more, "e da iz njega nakit (biserje) vadite kojim se ukrašavate"

U vrlo sličnom značenju Kur’ān spominje i riječ zuêruf  u širokom značenju uresa ili ukrasa, odnosno predmeta od ukrašena zlata. (Ima mišljenja da riječ zuêruf označava onaj nakit ili ures koji ljudi spravljaju isključivo od zlata, nakit koji nije posljedica djelovanja Prirode). Al-Iôfahāní definira az-zuêruf kao "ukrašeni, izrezbareni nakit" a onda odmah dodaje da se zlato naziva zuêruf jer je zlatni nakit obično urešen, "izrezbaren". Arne A. Ambros tvrdi da Kur’ānska riječ zuêruf znači, prije svega, "izrađevine od zlata" ( works of gold)? Abdullah Yusuf Ali tu riječ prevodi engleskom sintagmom the gold adornments. Poglavlje Kur’āna XLIII nosi ime "Ukras", az-Zuêruf (cip-pl). Karakteristično je da se riječ zuêruf (cip-j) spominje svega četiri puta u Kur’ānu, tri puta u "negativnom" kontekstu (u vezi sa idolopoklonicima, zatim sa šejtanom/sotonom, te sa nevje-rujućima općenito), a samo jednom u "pozitivnom" kontekstu: ukrasi Zemlje ili njeno rastinje i bilje nazivaju se zuêruf.

U "Noćnom putovanju" (al-Isrā’, XVII:93) idolopoklonici traže od Vjerovjesnika Muhamme-da (a.s.) da "treba da ima kuću od ukrasa/zlata" pa će oni onda u njega povjerovati. K tome, u suri "Stoka" (al-Anām, VI: 112) veli se da sotone, đavli, šejtani... bajaju svojim prijateljima "urešenim/kitnjastim riječima" (zuêruf) Ovim se (u)kazuje da često "kitnjaste besjede" mogu biti privlačne i zavodljive, ali njihova je posljedica loša. Mohammed Marma-duke Pickthall sintagmu zuêruf al-qaw l prevodi kao plausible discourse, time hoće ukazati na intenciju "slatkorječivosti" u sintagmi zuêruf al-qawl. U samoj suri XLIII ili az-Zuêruf u stavcima 33-34., navodi se jedna iznenađujuća tvrdnja o ljudskoj naravi općenito, njenoj sklonosti ka srebru, zlatu i nakitu (ili srebroljupstvu). Naime, gotovo bi svi ljudi postali poricatelji Boga ukoliko bi vidjeli da oni koji već Boga poriču posjeduju "krovove kuća od srebra" te "od zlata ukrase".  Ali, Bog takvo što neće dati, već iskušava ljude kako u njihovom vjerovanju tako i u nevjerovanju.

U svome insistiranju na ljepoti kao prirodnoj, kulturnoj, tjelesnoj i nutarnje duhovnoj činjenici Kur’ān na više mjesta spominje jednu važnu staroa-rapsku riječ za "lijepo", naime: (tayyib - 44).
Na primjer Kur’ānska riječ ãayyibāt su "lijepa jela" ili ljepote uopće, kao i "lijepe", "čedne", "neporočne" žene. ("Neporočni", "čedni" muškarci nazivaju se at-tayyiban) 

U V. suri (al-Mā’idah ili "Trpeza") izričito se riječ tayyibāt koristi da se ukaže na ljepote općenito, naime: "O vjernici, ne zabranjujte sebi ljepote koje vam Bog dozvolio je!"
Naspram ovako kazanog "lijepog" (at-tayyib), Kur’ān spominje "ružno" (al-habít ), ukazuje se (sura Åli ‘Imrān ili "Porodica ‘Imrānova",III:179.) da sām Bog razlučuje "lijepe" (dobre) od "ružnih" (zlih) ljudi.

Također, prema Kur’ānu, nije jednako to što je "ružno" i to što je "lijepo" objelodanjuje se u suri al-Mā’idah ili "Trpeza" (V:100.). To znači, ružni/zli ljudi nisu ravni lijepim/dobrim ljudima. Kur’ān oslovljava čestite (dobre) muškarce nazivom at-tayyibun, također čestite (dobre/čedne) žene naziva at-tayyibāt  usp. sura an-Núr ili "Svjetlost" (XXIV:26.).

Educirajući ljude u mnoštvu "estetskih gradacija", na jednome mjestu (sura Luqmān, XXXI, 19) u Kur’ānu se snažno potcrtava da je "revanje magarca"- najružniji glas.

S ciljem razbuđivanja nutarnjih čula za mno-golike razine i aspekte ljepote, čitav je spektar upotrebe izvedenica iz "lijepog" (čednog, čestitog) ili at-tayyib u Kur’ānu. Taj spektar obuhvata:
a) prirodu,
b) kulturu,
c) tijelo, i
d) duhovni život.
Na primjer, sam život kao "ugodan" i "lijep" (hayātan tayyibatan - u Kur’ānu se spominje u suri an-Naõl ili "Pčela" (XVI:97.). Potom Kur’ān priznaje status ljepote na mnogo razina u Postojanju (Ovog i Onog svijeta). Tako sura Åli ‘Imrān (III:38.) spominje "lijepo potomstvo", sura Yúnus (X:22.) navodi "lijep/ugodan/blagi vjetar"  kao svojevrsni primjer [nevidljive] ljepote Prirode, k tome, "lijepo stablo"  spominje se u suri Ibrāhím (XIV:24.), kao pojava koja je vidljiva diljem čovjekovih prostora življenja i stanovanja, potom se, na istom mjestu, "lijepo stablo" uspoređuje s "lijepom riječi" , gdje se vidi povezivanje prirodnih i kulturnih razina. Sedma sura al-A‘rāf ili "Bedemi" (VII:58.) navodi spomen "lijepoga i čistoga kraja" ,  dok sura Saba ("Kraljevstvo od Sabe") (XXXIV: 15.) ukazuje na "lijep kraj(olik)" Šta-više, mnoge ljepote (u)sred kojih žive minerali, biljke, životinje i čovjek, ne ostaju samo kod njih, stvorenja! Naime, sura "Stvoritelj" ili Fāãir (XXXV: 10) izričito kaže: "K Bogu se penje/uzdiže Riječ Lijepa" to jest ljepota transcendentalno vodi k Bogu, ona uzdiže, raskriva prostranstva ugode i radosti.

Kur’ān snažno razbuđuje čovjekova nutarnja i vanjska čula spram ljepote, kao i želje, da kao biće stanovanja treba da "stanuje usred ljepote". Tako sura aô-Ôaff ili "Red", LXI:12., spominje "nastambe divne".

Niti jedna druga riječ u Kur’ānu koja označava ljepotu, dobrotu, čednost..., nije zastupljena na ovoliko mjesta kao riječ at-tayyib sa njenim izvedenicama.
U opisima/prozorima izdašne ljepote raja ili Ûannata (Ili) u Kur’ānu je čovjek, rajski stanovnik, pokazan kao lijepo biće usred visoke kulture koju saodređuje i samjerava ljepota.
Stanovnici raja ne piju iz ruke, ne, nipošto! Rajski stanovnici piju iz "čaša i ibrika" kao i iz pehara. Oni sjede na "sjedištima postavljenim". Stanovnici raja "nagizdani su narukvicama od zlata i dragulja, a u njima [rajskim baščama] svila im je odjeća, itd.

Sura "Tegobna nevolja" ili al-Gāšiyah (LXXXVIII: 12-16) sugestivno spominje izvor vode pokraj kojeg su postavljeni divani. "Medij vode" ovdje je istaknut jer, u islamskom pogledu na svijet, Priroda posredstvom vode zakoračuje u kulturu, a kultura se, posredstvom vode vraća u Prirodu. Evo opisa Raja (zapravo se radi o opisu visoke kulture stanovanja u islamu):
- U njoj [rajskoj bašči] je izvor koji stalno teče,
 - u njoj su divani uzdignuti!

- i pehari postavljeni!

- i jastuci poredani!

i ćilimi rasprostrti!

I tako dalje. S druge strane, Pakao je opisan kao ružno i odvratno mjesto, sa posudama punim pomija/splačina, mjesto zadimljeno i sa usplamtjelom vatrom, bez svježine.

Nesumnjivo je da su visoke muslimanske kulture, poglavito one gradskoga tipa, stoljećima svoj uzor u prevođenju ljepote u vrtove, dvorišta, divane i prostore stanovanja, imale prije svega u Kur’ānskim deskripcijama raja.
U Kur’ānu je karakteristično i navođenje sintagme "dozvoljeno i lijepo" što se vidi na nekim mjestima (npr. u al-Mā’idah, V:88.). Time se za riječ halāl, uz njeno "pravno" važenje, osigurava i jamstvo ljepote. Naime, ono što je halāl treba da istovremeno bude i lijepo, a i lijepo treba da bude halāl. To je intenzivno naglašena poruka upotrebe riječi halāl u Kur’ānu.

ostatak ovog teksta dr. Enesa Karića, možete preuzeti u pdf formatu na linku: https://www.academia.edu/attachments/32269770/download_file?st=MTQxNDE5MDMwNSw3Ny43OC4yMzIuMjEzLDM2NzA3Njc%3D&s=work_strip ili u: Novi Muallim • ljeto 2012. • god. XIII • br. 50, str. 17

Klub knjige

 "Lijepa riječ"

Naša izdanja

Naša izdanja

Video

Naš youtube kanal

TEKSTOVI

Tekstovi E. Bajić

Fotogalerije

Fotografije

Fondacija "LIJEPA RIJEČ" Konjic, 

Šehidska br.4 , 88400 Konjic, Bosna i Hercegovina

Žiro račun: 1606040000027757, Vakufska banka DD Sarajevo, Filijala Mostar, Poslovnica Konjic

Fondacija je upisana u registar fondacija Federacije Bosne i Hercegovine broj 126, Knjiga I registra, dana 29.06.2012.g.

Identifikacijski broj: 4227768270006

 

Novo u štampikriske-uspomena

Esad Bajić,

KRIŠKE USPOMENA

Konjic 2017.

Fondacija "Lijepa riječ" Konjic,2017.