Wed12112019

Last updateTue, 06 Mar 2018 10am

Font Size

Profile

Menu Style

Cpanel
Back You are here: Home Tekstovi Moje odrastanje u islamu (sjećanja)

Tekstovi, zapisi, reagovanja...

Moje odrastanje u islamu (sjećanja)

Teško je dokučiti od kada seže dječije pamćenje, još teže od kada to pamćenje biva aktivno i djelatno u razvoju djeteta. Vjerovatno i samo sjećanje na prva pamćenja pomjera svoju granicu i ugao gledanja kako čovjek stari. Ne postoji ustaljen šablon po kom se može reći da djeca u ovom ili onom periodu života počinju da spoznaju stvari koje će se bitno odraziti na ostatak njihova života. Mislim da je velik broj činilaca koji na to utiču.


Moje traganje za svojim prvim sjećanjima imalo je dvojaka polazišta. Jedno polazište bilo je, uslovno rečeno, književno, analiza sjećanja koja sam ugrađivao u svoje priče, i drugo polazište, unutar svoje zrele potrage za sobom samim, u cilju vjerske spoznaje. Djetinjstvo mi je, bar onako kako ga doživljavam sad, sa napunjenih 40 godina života, obilježeno sa osjećajem usamljenosti i straha, a opet bezgranične sigurnosti i topline. Te odrednice, danas, sa ove vremenske distance, najjače isijavaju kad se prepustim fragmentima svojih djetinjih sjećanja. Bile su to zadnje godine sedmog desetljeća prošlog stoljeća i čitavo osmo desetljeće s čijim krajem sam napunio 16 godina i završio osnovnu školu.
Prvenstveno sam odgajan od strane dede i nene s kojima sam provodio najviše vremena i iz čijeg sam ponašanja i razgovora upijao najviše informacija o životu. Postojala je, kako sada vidim, i određena dvojnost po pitanju autoriteta. Ta dvojnost nije bila suprostavljenog nego nadograđujućeg karaktera. Najjači autoritet bio je dedo – zapovjedni autoritet (snaga), uz kojeg je 

skoro ravnopravno kao emocionalni autoritet stajala nena. Na drugoj stepenici autoriteta bili su babo i majka, s tim da je u ovoj relaciji meni babo bio emocionalni autoritet, a majka zapovjedni autoritet.
Dedo je bio poprilično šutljiv sa svojom čeljadi pa je prirodno da sam, ne uzimajući mu to za pozitivnu osobinu, neninu go-vorljivost i pojavu uzimao kao nekakav ideal za kopiranje. Ne sjećam se od kad počinje moj vjerski odgoj. Vjerovatno indirektno od ezana što mi ga je po rođenju dedo proučio na uho, ili djelatno od prvih mojih zapažanja da dedo i nena klanjaju, da se u našoj kući za razliku od onih komšijskih ne pije rakija, da se ne psuje i da smo siromašni.

Iako nisam nikad u svom sjećanju našao nikakav objektivan pokazatelj da sam bio siromašan, da mi je nešto falilo, svjestan sam da sam tu činjenicu imao kroz djetinjstvo i prihvatao je kao normalnu i polazišnu i da sam je direktno ili indirektno vezao za osjećaj vjere. Uz ovaj osjećaj nužno se vezao, u manjoj ili većoj mjeri, i osjećaj posebnosti, osjećaj drugačijeg kada je u pitanju naša kuća u odnosu na komšiluk i društvo.

Već s proljećem odlazili smo iz sela na planinu sa stokom i ostajali do sredine jeseni (lučina). Dok nisam pošao u školu, a i kasnije, budući da se ovo “prtljanje” na planinu dobrim djelom poklapalo sa školskim raspustom, taj sam period provodio u planinskoj kolibi s dedom, nenom i tetkom.Najviše svojih sjećanja vežem za te predjele i te periode. Danas ih se sjećam kao najljepših sjećanja no znam da sam već prvog dana odlaska na planinu, pogotovo nakon polaska u školu, pokušavao zbrojati dane do septembra i radovao se prvom danu škole kao danu kad ću se vratiti među djecu, vršnjake. Vjerovatno sam bio jedno od rijetke djece koje se tako radovalo školi. Iako danas sjećanje na taj period svog života doživljavam ispunjen nutarnjom toplinom i pozitivnim emocijama mislim da sam u toj dječijoj stvarnosti taj period gledao kao period teško će, prvenstveno zbog tog jer sam bio jedino dijete na toj planini. Planina na koju smo izlazili imala je još jednu bitnu karakteristiku. Bila je bezvodna. Skoro svaki dan, ukoliko ne bi padala kiša, ovce i krave su morale da se gone na vodu u podnožje planine. Sva voda koju smo pili i koristili za čišćenje u kolibi također je u burlima i bidonima na konjima dogonjena. Bilo je to mnogo prije nego sam čuo za miletsku flozofsku školu i Talesa koji je tvrdio da je bit svega voda, mnogo prije nego sam naučio učiti Kur'an i u njemu ajet sure El-Enbija da “…Od vode smo stvorili  sve živo”. Da mi je neko kao dječaku ovo citirao ne bih znao šta znači flozofja, ne bih znao ni šta znači stvaranje i slično, ali bih ga vjerovatno upitno pogledao u smislu: “Šta je tu toliko mudro, to je tako očito?”

Ne znam kad sam naučio prve sure, jesam li od majke ili od nene. Sjećam se da sam Ettehijjat naučio od nene, po slušanju na putu od “Mujine doline” do “Bojišta”. Tih 500 metara dva-tri ponavljanja bila su dovoljna da ga upamtim i po tom sam kasnije mjerio koliko brzo pamtim. Pošto je na planini rijetko bilo “sjedenja”, sve se nekako obavljalo u pokretu, tako sam i ja sure učio ponavljajući za nenom u hodu. Nena prouči dva tri puta neku suru dok mete maslo, ja ponovim za njom, onda nena kaže da joj se maslo neće razbrati bez hladne vode, a ja, ponavljajući sto puta tu suru s bidonom od 5 litara odem do podnožja planine (3-4 kilometra), na česmi napunim bidon vodom i onda, što brže da se voda ne ugrije, vratim se neni u kolibu.

Sura Kjafrun bila je poznata kao “zapetljana” sura i ja sam je nekako povezivao sa krivinama na putu. Kad bi silazio s planine  tih krivina nije bilo, jer bih išao ravnom strmom linijom ne gledajući na stazu, no pri povratku, zbog velike uzbrdice, koristio bih utabane puteljke pune krivina koje su olakšavale penjanje i uspoređivao ih sa ajetima sure Kjafrun. Ne znam kako, al' u jednom od tih hodanja sam shvatio da je najbitnije kod te sure zapamtiti da prvo ide ENTUM a onda ENNE i od tada se nisam zabunjivao u njenom učenju.

Uz sure učio sam i ahlak. To – da se ne smije krasti, lagati,tući, hrana bacati, voda bezveze prolijevati, pričati dok se jede,govoriti “neću” starijima, ne slušati starije i sl. Naučio sam prije nego sam počeo pamtiti za kasnije, prije one granice do kojedanas seže moje sjećanje, mada je naravno, bilo dosta popravaka, podsjećanja i u suštini to je učenje koje se uči i ponavlja kroz čitav život.

Nena je znala dosta sura i čitav fkh od Serdarevića napamet. Babo joj je bio hodža, ali kako je sama rekla, iz straha da kad se uda neće imat vremena da uči Kur'an zbog obaveza prema kući i djeci, nikad je nije naučio harfove. Ne znam zašto je nije bar naučio latinična ili ćirilična slova – bila je nepismena. Dedo je znao čitati arebicu i latinicu ali ne i Kur'an. To me u periodu mog  aktivnog interesovanja za vjeru, negdje oko 4. razreda osnovne škole, iritiralo, jer nisam imao odakle više da učim.

Imali smo u kući “Namaz-salat” sa surama do “Ved-duha” i ja sam to već bio prešao, a za dalje mi ni dedo ni nena nisu htjeli kazivati jer su se bojali da su i oni te “više” sure pozaboravili. Nekih kilometer-dva niže od naše kolibe živjela je žena koju  sam ja znao po njenom djevojačkom prezimenu – Hajdaruša. Znala je mislim čitav Amme-džuz napamet pa sam ponekad u slobodno vrijeme trčao do nje s olovkom i papirom i zapisivao  sure. Tako sam naučio “Vel-lejli, Veš-šemsi” i još neke sure, ali dosta nakaradno, kako ću kasnije shvatiti, jer nisam umio pravilno zapisati.

 ... Ne sjećam se tačno da li je to bilo u petom ili šestom razredu kada sam donio odluku da klanjam svaki vakat na vrijeme i kako treba. Ovo kako treba odnosilo se na činjenicu da sam dobar dio djetinjstva klanjao sa rukama svezanim na prsima oponašajući tako nenu. Vrlo slabo se sjećam detalja večeri kada su me dedo i nena posjeli kraj sebe na slamaricu i objasnili mi da sam dovoljno veliki i da trebam klanjati vežući ruke na stomaku kao muškarac, a ne na prsima.

Ta moja odluka da klanjam svaki vakat i to u njegovo pravo vrijeme, ukoliko je moguće, znala je praviti i određene probleme. Dok mi je prije toga bilo dovoljno litar vode za cio dan dok čuvam ovce sad mi nije moglo doteći ni 5 litara. Onda me dedo naučio tejemumu a nena “trikovima” kako s puno manje vode uzeti abdest. Dok  umivamo ruke i lice ne branimo vodi da pada po stopalima, pa tako kasnije za njihovo pranje treba tek šaka vode. Ako nema  dovoljno vode, ne mora se tri puta umivat svaki dio tijela pred  viđen abdestom nego može i jednom, a ako vode imamo tek za  piće, može se uzeti i tejemum. Ta štednja vode nikada me neće napustiti u životu.

Taj period svog djetinjstva pamtim kao najsretnije doba. Mnogo manje sam osjećao ljeti samoću zbog nedostatka druge djece na toj planini. Počeo sam da tražim i pronalazim Boga.  Što sam Ga više tražio to Sam Ga više nalazio i uskoro sam po cijele dane pričao s Njim. Fascinirala su me jutra, bogatstvo nebeskih boja pri granjanju sunca, magla koja bi pokrivala kotlinu ispod planine i djelovala nevjerovatno mehko i čisto kao duša nekog od evlija o kojima bi dedo znao govoriti pred spavanje u kolibi dok bi ispijali vareniku. Nakon kiše, dok bi sunce probijalo kroz bijele oblake, ja sam pogled dizao ka nebu. Oblaci, kada bi bili bijeli i čisti ličili su mi na duše Božijih poslanika, a kada bi bili crni, tmusti, onda na duše faraona i drugih zločinaca o kojima bi dedo pripovijedao.

U tim dedinim pričama formirao sam i svoje slike najbližih Poslanikovih ashaba. Hazreti Ebu Bekr je bio lijep i bogat stariji čovjek, uvijek lijepo obučen i nasmijan. Njega sam zamišljao u liku Ibre (Hajdarušina čovjeka) koji je često nosio kaput i izgledao dosta sređeno u njemu a imao je i običaj da iz njegova džepa često izvadi neku bombonu, kocku šećera, jabuku, krušku il' nešto slično i počasti me. Hazreti Omer je bio krupan, jak, poštovan čovjek al' dosta strog. I za nj sam našao priliku među starijim ljudima koje sam poznavao i susretao. Hazreti Osman je bio blag, stariji insan koji stalno uči Kur'an. Komšija Jusuf mi je nevjerovatno ličio na njega. Kada sam čuo da ima stolicu u kući na koju niko ne sjeda jer on na njoj drži Kur'an kada uči, bio sam sto posto siguran da se poklapaju. Hazreti Alija je u dedinim pričama bio mlad čovjek, izrazite snage i vještine. U njegovim opisima mi se često poklapao sa opisima Hrnjica Muje i Halila o kojima je kao narodnim junacima dedo također počesto pričao, s tim da sam već tada jasno znao da su Hrnjica Mujo i Halil ljudi kao i mi, a hazreti Alija je hazreti – što je meni značilo svet. Za hazreti Aliju nisam mogao da nađem nekog ko bi me zadovoljio u smislu preslikavanja. Ponekad, kad bi babo izlazio ljeti na planinu u koševinu, dok bih ga gledao kako kosi pun snage, znao sam zamišljati da u njegovim rukama nije kosa nego dvosjekla Alijeva sablja i da umjesto trave kosi dušmane. Od ashaba sam još kroz dedine priče naučio o hazreti Hasanu i Husejnu. Oni će predvoditi sve muslimanske mladiće u Džennetu. Nisam uopšte tražio u svom okruženju nekoga ko bi im odgovarao, nekako ih nisam ni poimao kao zemaljske ljude, više sam ih zamišljao kao cvjetove. Dedo je možda spomenuo da su oni dvije ruže džennetske i znam da sam se od tada s posebnim poštovanjem odnosio prema crvenim ružama. Neke od priča mi je svakako ispričala i nena no, meni se u sjećanje dedo složio kao osoba koja zna mudrost i priča, a nena kao osoba koja objašnjava ono što nisam dobro razumio iz dedine priče. Pasao sam se dedu nešto vele zapitkivati, jer on osim tih vjerskih stvari nije bio govorljiv, osim ako bi neko došao da nas posjeti; tada sam uživao u dedinoj otvorenosti i nekad nisam mogao vjerovati da je to isti onaj dedo kojeg sam ja generalno shvatao kao šutljivog čovjeka.

Od žena sam slušao priče o hazreti Hatidži, Poslanikovoj supruzi i to je defnitivno za mene bila moja nena Amina. Hazre-ti Aiša mi je nekako, bez posebnog objašnjenja, bila moja tetka Aiša (koja je po hazreti Aiši vjerovatno i dobila ime), dok sam hazreti Fatimu iz ovih priča poimao kao leptira. Ta dječija želja da sve likove iz priča uspoređujem s nečim kako bi lakše pamtio i poimao i danas me na određeni način drži. Iako sam znao da su svi stanari dedinih priča davno umrli, ja sam ih uzimao kao uvijek žive, kao klasifkatore za sve druge ljude koje sam tad znao i koje ću kasnije upoznati.

Slušao sam i o Ibrahimu, a.s., Musa, a.s., Ejjubu, a.s., Isa, a.s., i većini Božijih poslanika. Ibrahim, a.s., mi se u mom slikovnom sjećanju upio kao snažan star čovjek duge bijele brade koji zna što niko drugi ne zna, Musa, a.s., je bio jak kao zemlja, Isa, a.s., sam zamišljao kao providnog čovjeka, koji skoro da je više duh nego li čovjek a Muhammeda, a.s., nisam zamišljao. Kako izgle- da Bog i kako izgleda Poslanik, bila su pitanja koja se nisu postavljala niti odgovori na njih davali osim ako neko hoće da ga “Bog pokara”.

A to bi bilo strašno, nešto najstrašnije što sam mogao zamisliti. To je bio osnovni iskonski strah, veći do svih drugih strahova. Strah kojeg se jednako bojao i moj dedo i nena i babo i majka i tetka. Strah koji sam ja tada, valjda zato što sam ga zamišljao kao zajednički, manje osjećao nego druge strahove, poput onog od medvjeda, noći, vještica. Strah da me Bog ne pokara bio je unutrašnji i više sam ga doživljavao kao tugu, doksam druge strahove doživljavao na vanjski način kao nasilje i  uopšte kao nešto zlo i strašno.

Jednom je dedu pokarao Bog. Ne znam šta je bilo tog jutra, šta je dedo uradio, no kad sam se ja probudio on je šutio u ćošku kolibe i gledao preda se a nena mi je rekla s nekom posebnom gorčinom u glasu da ga je Bog pokarao. Zaobilazio sam ga tog dana, sa strahom ga tek ponekad kriomice gledajući. Ne znam zašto, ali očekivao sam da će se najkasnije do večeri pretvoriti u majmuna.

I mene dva puta zamalo nije pokarao Bog. Prvi put sam skresao mladi jasen ispod kuće kravama i ovcama da ga obrste. Nena me naružila i rekla da se jasen ne smije sjeći jer me može Bog pokarati. Bio sam uplašen nekoliko dana i kriomice sam uzimao žito iz kolibe i davao ga ovcama onako s dlana, da učinim dobro djelo da me Bog ne pokara. Bio sam i posebno poslušan neni i dedi, šta god bi rekli odmah sam trčao da to uradim i Bog mi je oprostio i nije me pokarao.
Drugi put sam bio ljut na našu kravu Ljetavu koja nije htjela ići kuda treba. Obadala se i trčala u gustu šumu da bi se sav iz-grebao dok bi je iz nje istjerao. Ubrao sam veliku šipku i dobro je išibao njome. To je vidio i moj dedo. Nije mi tada ništa rekao, samo me poslao kući, ali sam navečer uz vatru kraj ognjišta, nakon večere, ponavljao za njim dovu pokajanja. “Estagfrullah, estagfrullah, estagfrullah Rabbi ve etubu ilejke…” Znao sam da je to zbog šibanja Ljetave i trudio se da je što prije zapamtim da me Bog ne pokara.

Onda me godinu-dvije nakon toga, Bog pokarao i to dva puta. Prvo sam gledajući šta rade druga djeca u selu i ja uzeo mišolovku i stavio na nju zrno kukuruza u namjeri da uhvatim goluba. Mišolovku sam postavio na balkon a ja sam iz sobe kroz prozor gledao hoće li doletiti. No nije doletio golub nego vrabac. Za čas ga je mišolovka udarila i bio je mrtav. Vrabac je kao i gušter, kao i jasen, bio nešto što se ne smije dirati. Znao sam to. Prepao sam se. Uzeo sam vrapca, zamotao u neku krpu, stavio u džep, nabrzinu ponovio iz Namaz-salata kako se klanja dženaza i otišao iznad štale na bašču, položio ga u rupu koju sam iskopao te mu klanjao dženazu, dobro pazeći da me ko ne vidi.

Sve loše što mi se desilo u narednom periodu prihvatio sam pokajnički, jer sam znao da sam uradio loše djelo i da će me Bog pokarati. Drugi put sam shvatio kako to može djelovati teško i neobjašnjivo. Bila je jesen i gonili smo sijeno s planine na koju bi prtljali, u selo gdje smo živjeli. Nije bilo nikakvog puta za traktor tako da smo svo sijeno koje bi pokosili na planini i splastili u stogove na jesen na konju gonili do štale u selu. Bio sam dovoljno velik da sam gonim konja. Dedo, tetka i nena bi natovarili sijeno na konja, sve dobro stegli i pritegli i ja bih ga stjerao do sela gdje me čekala majka i neko do amidža i rastovarili sijeno. Onda bih ja opet vratio konja nazad i tako bi po dva tovara dnevno mogao stjerati s planine. No, jednom sam odlučio da se nazad vratim jašući konja. No kako god bih ja uzjahao konj bi se ritao i podizao na prednje noge. Bio sam strašno ljut i na sebe što ne mogu da ga natjeram da me nosi i na konja što se tako ponaša. Da mu se osvetim i pokažem da sam dovoljno velik i da se ne može sa mnom tako ponašati uzeo sam šipku i skoro trkom ga istjerao nazad na planinu. Po dolasku do njive s koje smo gonili sijeno požalio sam se dedi kako je konj bezobrazan. Dedo ga je pogledao, pipao samar a onda otpučio kolan i skinuo samar s konja. Na leđima našeg vranca vidjela se povelika krvava rana. Samar se bio zagulio i nažuljao konja. Kad sam video njegovu krvavu ranu i sjetio se koliko sam ga mrzio zbog otimanja jahanju, nešto me žestoko zaboljelo u grudima. Neobjašnjivo, kao da je neko u njima naložio vatru. Osjetio sam vrućinu u licu i veliku želju da zaplačem. Nena je to primijetila i tepala mi da nisam ja kriv, da će rana zamiriti, samar dedo popraviti, ali nije bilo fajde. Bio sam ubjeđen da me Bog pokarao i da tegobe neće nestati dok mi Bog ne oprosti. Čak sam pomislio da mi možda neće ni oprostiti. Idućeg dana je dedo privio nešto na leđa vranca, stavio popravljen samar, natovario nešto lakši tovar i sam otjerao sijeno u selo. Bližila se večer a nije se vraćao. Ja sam se strašno bojao noćiti ako nema muška u kolibi. Bili smo samo ja i nena koja mi pred sami mrak saopšti da će dedo možda ostati zbog nekog posla u selu. Dan je bio oblačan, kišan, pred večer je počeo puhati jak vjetar, a sve ovce se nisu vratile s paše. Falilo ih je desetak i nena je krenula pred sami mrak da ih traži. Ja sam ostao pred kolibom sam. Tražio sam da idem s njom ali ona reče da ostanem i da je zovem ako ovce odnekud bahnu. Počelo je i grmiti, puhati tri put jače nego prije – činilo mi se. Mračalo se i sve je počelo ličiti na Sudnji dan. Izgovarao sam: Estagfrullah, estagfrullah – Oprosti mi Bože, i bojao se da je sve to zbog mog mog grijeha. Nebo je grmilo, mrak padao, kiša pljuštala, vjetar puhao a ja sam plakao i učio estagfrullah. Nena se nije pojavljivala a moj strah je rastao dok nije narastao na onu neku mjeru kad bi prestajao. Tako je bilo i prije. Taman kad bih pomislio da će mi srce pući od straha, odjednom bi svega nestalo. Zakoračio sam, obrisavši nos, kroz vratnicu na ogradi i krenuo prema kosi iznad kolibe. Više me nije bilo strah, bilo mi je svejedno. Odlučio sam naći nenu jer sam se odjednom počeo brinuti za nju. Kroz bijelu kamenu stazu prema meni išla je neka crna sjena. Kad sam je spazio protrnuo sam cijelim svijetom. To je to pomislio sam. Azrail. Udahnuh duboko i krenuh u susret sjenki. Taman kad sam ja završavao izgovaranje šehadeta, za šta sam vjerovao da trebaju biti zadnje riječi jednog vjernika prije nego mu Azrail uzme dušu, munja osvijetli prostor i ja umjesto Azraila ugledah svog babu. Poletjeh mu u zagrljaj. Tu večer sam bio ubjeđen da Bog ne samo da prašta onima koji se kaju nego ih i mnogostruko nagrađuje.

Babo je donio punu torbu smokava, grožđa, krušaka, čokoladu i povrh svega jednu lubenicu.

“Moj Halile, što si ovoliko teško teglio?”, reče mu nena kad je sve izvadio iz torbe.

Ja sam je po prvi put u životu pogledao na način da znam nešto što ona ne zna.

A znao sam da to ništa mome babi nije bilo teško jer on je nosio Božiji oprost i nagradu meni.

Tekst preuzet iz Biltena Medžlisa Islamske zajednice Zagreb br.160

Autor: Esad Bajić, tekst DJETINJSTVO, str. 65

BILTENI MEDŽLISA IZ ZAGREB

Klub knjige

 "Lijepa riječ"

Naša izdanja

Naša izdanja

Video

Naš youtube kanal

TEKSTOVI

Tekstovi E. Bajić

Fotogalerije

Fotografije

Fondacija "LIJEPA RIJEČ" Konjic, 

Šehidska br.4 , 88400 Konjic, Bosna i Hercegovina

Žiro račun: 1606040000027757, Vakufska banka DD Sarajevo, Filijala Mostar, Poslovnica Konjic

Fondacija je upisana u registar fondacija Federacije Bosne i Hercegovine broj 126, Knjiga I registra, dana 29.06.2012.g.

Identifikacijski broj: 4227768270006

 

Novo u štampikriske-uspomena

Esad Bajić,

KRIŠKE USPOMENA

Konjic 2017.

Fondacija "Lijepa riječ" Konjic,2017.