Wed12112019

Last updateTue, 06 Mar 2018 10am

Font Size

Profile

Menu Style

Cpanel
Back You are here: Home Tekstovi KOREKTURA (SAMO)SVIJESTI

Tekstovi, zapisi, reagovanja...

KOREKTURA (SAMO)SVIJESTI

Allah objavljuje u časnom Kur’anu: "A nad vama bdiju čuvari, kod Nas cijenjeni pisari, koji znaju ono što radite".(El-Infitar, 10-12)

Svako od nas, dakle, ima svoj kitab, svoju knjigu koju pišu Kiramen-katibini, plemeniti pisari, naši čuvari koji nad nama bdiju i koji dobro znaju ono što mi radimo. U stvari, pisari zapisuju a mi smo ti koji svojim postupcima diktiramo sadržaj naše knjige. Mi, dakle, u svakom trenutku svakog dana popunjavamo sadržaj naše knjige, određujemo njen sadržaj te tako svakog momenta iznova definišemo ili kreiramo našu stvarnost.

Ajet koji smo naveli je istina, njegov sadržaj je istina, postavlja se samo pitanje, koliko jesmo i hoćemo biti svjesni odgovornosti spram ove istine. Ako mi svojim djelima ispisujemo našu knjigu, tj, određujemo njen sadržaj onda je jako bitno biti svjestan te činjenice u svakom danu našeg života pa i svakom budnom momentu. Neodgovorno je dopustiti da nam se život „jednostavno događa“ naspram činjenice da nam je Bog dao pravo i mogućnost da određujemo sadržaje našeg života time i naše knjige. Pitanje budnosti, svjesnosti bitno određuje naše štastvo-„šta smo“ kao i našu kakvoću – „kakvi smo“.

Svi mi imamo, manje više, osnovne šablone zamišljenog sebe prema kojima se ponašamo u životu. Imamo navike, društveno okruženje i obaveze, porodični život... Unutar ovih odnosa mi smo razvili određeni tip sebe na koji pazimo i razvili smo određeni kvalitet interakcije koji ili održavamo ili pokušavamo pospiješiti, učiniti kvalitetnijim sve zavisno od same naže želje šta i kakvi želimo biti u tim odnosima.

U mladosti smo jače povezani sa našim željama i planovima ali i sa turbulencijama koje nastaju uslijed pormjena načina života i razmišljanja, češće dolazi do pormjena želja, usvajanjem novih znanja mjenja se naša percepcija svijeta a samim time i onoga što mi u tom svijetu jesmo i želimo biti.

Godinama se kod velikog broja ljudi dešava manjak ličnog htijenja, manjak propitivanja ali i manjak sopstvenih htijenja po pitanju samopromjene. Unutar društvenih modela, šablona, stječe se rutina, navika i čovjek se polahko privikava na te šablone, sve manje propituje i njihovu i svoju kakvoću. Naga je usmjerena na održavanje tih relacija a nerijetko će doći i do protivljenja nekim drugim snagama koje požele da mijenjaju te šablone i modele. Čovjek će se vrlo često usprotiviti bilo kakvim promjenama bez i da promisli šta one donose. Zavisno od dužine perioda koje je čovjek proveo u sviknutom modelu zavisiće i njegova snaga protivljenja promjenama. Naravno, ovdje prvenstveno mislim na modele kojima je čovjek zadovoljan, no iz bliskog okruženja i bez dubljeg analiziranja prošlosti nerijetko smo svjedoci da i ljudi koji su duži period natjerani, primorani na život u nekom modelu koji i nije prijatan svikavaju na njeg i nerijetko pružaju otpor promjenama čak i kada one obećavaju popravak samog stanja.

Sve ovo svjedoči nedostatku aktivne budnosti kod ljudi, svijesti o sebi, o životu, o prirodi same naše stvorenosti našim od Boga darovanim potencijalima.

Ne postoji musliman vjernik koji nije čuo za plemenite pisare koji bilježe ono što činimo. Malo ko od nas ne zna za knjige koje ispisujemo, no isto tako, vjerujem, malo ko od nas razmišlja o tim knjigama, pogotovo redovno.

Više smo predati kolotečini, uhodanim sistemima djelovanja u kojima nerijetko iako budni i živi više ličimo na zombije nego li na žive ljude.

Zombijem nazivamo hodajućeg mrtvaca, no isto tako čovjekova osnovna osobina jeste duh i misao pa kada naiđemo na ljude pa skoro možemo govoriti i o društvima u kojima se potuno uspavao i duh i misao, onda se postavlja pitanje imanja života u opisanom.

Smrt nauke i znanja nastupa kada neko zaključi da se nema više šta naučit, da se sve zna, kada prestane mišljenje i promišljanje a mozak, ta velika pokretačka mašinerija čovjeka se počne koristiti da bi se pratio trasirani put navika i ideja, da bi se opetovale radnje.

Makar te opetovane radnje bile dobre, makar kompletna zajednica djelovala dobro ona će, prebaci li se sa aktivnog u pasivno življenje sigurno propasti.

U samoj čovjekovoj interakciji s prirodom, s okruženjem nužna je aktivnost, nužan je život, nužan je rast. Ne postoji zaleđen trenutak stvarnosti. Sve je u pokretu u mijenjanju i sve je podložno nestajanju u vremenu. S ovom mišlju i svaki dan našeg života bitan je list knjige naše u svakom dnau svaki sat, svaki momenat jednako je bitan jer od kakvoće momenata ovog sata koji je trošim u svom životu zavisit će i kakvoća današnjeg dana od današnjeg dana kakvoća mjeseca od kakvoće mjeseca kakvoća godine itd.

U samoj kakvoći prisutnost svijesti igra jako bitnu ulogu. Veliki je broj predaja od Poslanika islama koje na ovaj ili onaj način skreću pažnju na prisutnost žive svijesti a sam Kur'an koristeći termin takwa (bogobojaznost, svjesnost, predanost, s Bogom povezanost) svjedoči o ovome. Kad kažem „žive svijesti“ mislim na svijest koja povezuje naše trenutno razmišljanje sa našom „podsvijesti“ s našom potpunosti, s našom iskonskom prirodom-fitretom. Mislim na djelovanje koje je popraćeno sadržajem nijeta-namjere i čiji je pokret osmišljen s jasnim zašto, kada, kako, zbog čega. Svjesno djelovanje ne znači nužno da samo djelo u svojoj vanjštini mora imati neke druge karakteristike od istog djela koje je obavljeno s manje svijesti. Namaz neka dobavimo a da smo jedva svjesni da smo u namazu, idući namaz obavimo potpuno svjesni uloge i važnosti namaza u našem životu i trenutnom stanju. I jedna i drugi namaz za posmatrača bi kroz propisan erandje izgledlai isto, no, za nas same ne bi. Snaga  namaza u kom smo bili s više svijesti, u kom je naš doživljaj i misaono samoprožimanje bilo jače i izraženije čini taj namaz izrazito drugačijim od onog koji je bio puko  pregibanje i vršenje opetovanih, naviknutih radnji.

Dakle promatraču izvana i jedna i drugi su isti. Nama, pak, nisu ni blizu.

Postavlja se pitanje  koliko se trudimo, koliko smo svjesni mogućnosti podizanja razine kvaliteta života i njegovog cjelokupnog doživljaja aktivnim sudjelovanjem u njegovoj suštini a da se nužno u samoj vanjštini ne mora ništa promjeniti.

I dalje mi možemo i trebamo u krajnjoj liniji, živjeti s istom porodicom, raditi isti posao, imati iste „navike“, isto okruženje ali da podignemo kvalitet života korištenjem potencijala koje nam je Bog dao u nama samima.

Veliki broj ljudi na planeti danas juri za srećom, žudi za srećom. Muškarci i žene jednako. Mladi i stari. No, velikim dijelom obilježje takvog traganja okrenuto je ka izvanjskim pokretačima i donosiocima sreće. Ona je nerijetko povezana sa novcem, položajem, uspjehom u karijeri... No, postavlja se pitanje, šta ako  u Bosni i Hercegovini danas 1000 ljudi pomisli da može biti sretno jedino ako postanu predsjednici države. A mjesta na toj poziciji ima samo 3, što je i dobar broj u odnosu na neke druge zemlje. Ovo je plastičan, šaljiv, primjer kojim želim doći do jednostavnog pokazatelja kolika je mogućnost „objektivne nemogućnosti“ sreće ukolika se ona traži izvana i veže za vanjske, „fizičke“  pojave , stvari, živote... Još opasnije je kada taj izvanjski pokretač naše sreće biva zamišljen na način da nužno uzrokuje drugom nesreću (ako ja postanem predsjednik samim tim će se unesrećiti svi drugi koji zbog tog neće moći biti predsjednici)

Ako bi smo s ove tačke gledišta promatrali živote Božijih ugodnika, Poslanika o kojima nam zbore predaje i historija, u nekim slučajevima, ne bismo skoro ni za koga od njih našli da je bio sretan. To su bili životi ispunjeni djelovanjem, akcija-reakcija-otpor, sukobima sa nevjernicima itd... No, vjerujem da veliki postotak vjernika ipak živote ovih  odabranika iznutra motri kao lijepe.

To nam ukazuje da vanjština ne mora nužno odražavati unutrašnjost, baš kao što ni „prekrasno“ klanjan namaz klanjača koji namazom kupuje ljubav posmatrača a ne Božiju blizinu ne mora biti pokazatelj veličine njegovog namaza kod Boga.

Svi mi u životu imamo manje ili više definisane obrise  „zamišljenje“ ili željene sreće.

Koliko smo istinski srećni ili nesrećno ne podrazumijeva samo u kojim okolnostima živimo nego koliko smo svjesni kvaliteta života. Dešava nam sa da se nekad osjećamo jako nesretni pa odemo na razgovor s nekim pa nas taj neko „smiri“ pričom i bez obzira što se okolnosti za koje smo mislili da su nas unesrećile nisu promijenile mi ipak sretni odemo kući puni zahvalnosti prema toj osobi.

Šta je ta osoba uradila. Konstatovali smo da nije promijenila situaciju. Recimo da smo izgubili posao. Osoba  nam nije našla novi posao a nije vratila ni stari. No, mi više nismo žalosni. Zašto. Ta osoba nam je probudila svijest, otrgla nas je od onog uskog bolnog mjesta osjećanja na koja smo do tada bili fokusirani, probudila nam je oko za širinu, probudila nam je svijest o mnogostrukosti prilika, ukazala nam, možda, na veliki broj štetnosti samog posla koji smo izgubili te na vrline kojima smo sami obdareni a koje bude nadu u mogućnost pronalaska drugog posla i sl.

Ovdje naravno treba postojati naša prisebnost da bi se omogućilo na ovaj način buđenje jače svijesti, jer svijest ima nivoe. Jedan dio svijesti, svijest, recimo, da smo živi uvijek je prisutna dok smo živi i budni. No, svijest ima svoje stepene i uvijek ima onih koji su iznad ali i onih koji su ispod naše razine svjesnosti. Ja trenutno ima određenu količinu svijesti informacija vezanih za ovu temu, no, sami vi dok čitate inicirani ovim informacijama probudićete nivoe svjesnosti koji će nadić ove moje kao što se može desiti da tim nadilaženjem dovedete i neke moje konstatacije u pitanje. Jednostavno na višem nivou svijesti izvjesnost nekih činjenica uočenih na nižem nivou svijesti i nije više toliko stabilna i postojana kao što ni zemaljski zakoni ovdje na tlu ne važe za nebeske visine i sl.. No svjedno se to i desilo, javiće se i svijest da se spram onih za koje obično mislimo da su ispod nas, također primjeni pravilo razumijevanja spram nivoa na kojem se nalaze pa time i načini uvođenja istih u veće nivoe probuđenosti. A probuđenost, buđenje jeste aktivacija, jeste život, jeste upotpunjenje, samo budan čovjek je čovjek, samo na budnog čovjeka se primjenjuju i zemaljski zakoni, pravila, odredbe. Čovjek koji je budan, koji misli, koji djeluje je potpun čovjek, ako ne mislimo, ne razmišljamo ne živimo svjesno svaki momenat mi smo samo potencijal ljudski, ali čovjekom će nas učiniti aktivacija.

Sama aktivacija je povezana sa nadom, optimizmom a nada i optimizam su povezani sa mišlju o dobru, sreći i zadovoljstvu. Kad očekujemo nešto dobro to nazivamo nadom, ako neko očekuje nešto loše, onda se ne koristimo riječju nadom nego to oslovljavamo riječima strah, strepnja, slutnja i sl.

“Reci: ‘O robovi Moji koji ste se prema sebi ogriješili, ne gubite nadu u Allahovu milost! Allah će, sigurno, sve grijehe oprostiti; On, doista, mnogo prašta i On je milostiv.’” ( Ez-Zumer, 53. )

Ako si se prema sebi ogriješio, dakle, , ako smo postali svjesni postojanja nečeg što nas ne čini sretnim, što nije dobro za nas, što nam čini loše... ne gubi nadu u Božiju milost, ne pomisli da nema mogućnosti izmjene, ostani pri svojoj svijesti i okreći stanje prema optimizmu, posegni za sredstvima, načinima i djelovanjima koja su neophodna da nešto što je loše preoblikujemo u dobro, da strah preokrenemo u mir, sreću i zadovoljstvo.

U suri El-Hakka (19-37 ajet)Uzvišeni objavljuje istinu:

„onaj kome se knjiga njegova u desnu ruku njegovu da - reći će: "Evo vam, čitajte knjigu moju, ja sam čvrsto vjerovao da ću račun svoj polagati.". I on će biti u životu zadovoljnom, u Džennetu predivnom, čiji će plodovi na dohvat ruke biti.  "Jedite i pijte radosni, za ono što ste u danima minulim zaradili!". A onaj kome se dâ knjiga u lijevu ruku njegovu reći će: "Kamo sreće da mi knjiga moja ni data nije,  i da ni saznao nisam za obračun svoj! Kamo sreće da me je smrt dokrajčila - bogatstvo moje mi nije od koristi, snage moje nema više!"  "Držite ga i u okove okujte,  zatim ga samo u vatri pržite, a onda ga u sindžire sedamdeset lakata duge vežite,  jer on u Allaha Velikog nije vjerovao,  i da se nahrani nevoljnik - nije nagovarao; zato on danas ovdje nema prisna prijatelja ni drugog jela osim pomija, koje će samo nevjernici jesti."

-Ja sam čvrsto vjerovao da ću račun svoj polagati- reći će onaj kome knjiga bude data u desnu ruku. Čvrsto vjerovanje znači između ostalog i stalnu svjesnost i budnost spram činjenice da knjiga naša postoji, da je pišemo a time i da vodimo računa o tom šta pišemo.

- Kamo sreće da mi knjiga moja ni data nije, i da ni saznao nisam za obračun svoj- reći će onaj kome bude data u lijevu ruku.  Ovo između ostalog možemo shvatiti i kao stanje nekog ko se nakon dugog opiranja buđenju ipak probudio. Postao svjestan ali tek onda kad od te svjesnosti nije nikakve koristi bilo u smislu djelovanja i promjene stanja. On je pisanje svoje knjige, slobodnim rječnikom rečeno, prepustio društvu, navikama, strastima, manje-više nesvjesnim, snenim faktorima spram njega samog.

Da li bi iko od nas bjanko ček od banke dao društvu da ga popunja kako hoće? Ne bi jer svjesni smo mogućih loših posljedica takvog čina. Svjesnim nas čini svakodnevnica. Zašto smo nesvjesni spram knjige koju pišu plemeniti pisari?  Zato što refleksija te svjetlosti traži od nas stalni nivo budnosti i suprostavljanja faktorima pospanosti a među njih spadaju naše tjelesne i druge strasti i htjenja. Ta svjesnost traži insistiranje da se u svakom momentu spram podarenih potencijala očitujemo u svojoj punini, dok ove prizemne strasti uslovno ovdje nazvane „snenosti“ naše djelovanje okreću izrabljivanju potencijala. Svjesnost aktivnosti plemenitih pisara znači akitvno i stalno korištenje resursa za rad ostvarivanja  dok nesvjesnost nudi iskorištavanje smaih , Bogom danih, resursa.

Na ovaj način svejstan čovjek koristi mašinu da njome napravi put koji će ga odvest u blagostanje, nesvjestan čovjek prodaje mašinu da bi novcem od nje kupio neznatno i kratkotrajno blagostanje.

Svjestan pravi traktorom plodnu dolinu koja će rađat i njemu i drugima a nesvjestan prodaje traktor i taj „lahko“ stečen novac vrlo brzo troši ostajući i gladan i žedan.

Svjestan snagom svijesti gleda široko, nesvjestan, pospan, opipava samo koliko mu ruke dosežu a nekad ni to.

Svjestan iskorištava od Boga dane potencijale kao sredstvo da napreduje ka većem cilju, nesvjestan potencijal pretvara u cilj, jer je tako lakše, jer je potencijal tu ne treba ulagati trud, ne treba se buditi. Svjestan količinu truda da do nešta dođe pridodaje veličini i ljepoti cilja, nesvjestan to umanjuje od veličine cilja. Ako, primejra radi, u današnjem trenutku, neki dobor plaćen psoao traži i dobro težak rad,  mnogi taj posoa više i neće vidjeti tako dobrim.

No, buđenje je neminovno. Sam san je dokaz buđenja.

Svaka pojedina misao u našoj glavi izjava je koju odašiljemo Bogu, ona svjedoči o našim željama. Mi smo, svjesni ili nesvjesni toga na izvjestan način proizvod naših misli, osjećaja koje osjećamo, postupaka / djela koje smo do sada poduzeli.

Mi smo dakle sadržaj knjige plemenitih pisara. Misli koje mislite danas, osjećaji koje danas osjećate i postupci koje ćete danas napraviti određuju vaša sutrašnja iskustva. Stoga je najvažnije da naučite misliti i ponašati se na pozitivan način, u skladu s onim što u konačnici želite biti, raditi i iskusiti u životu.

Poslanikove, sallallahu alejhi ve sellem, riječi: “Svaki čovjek je grješnik, a najbolji su oni grješnici koji se kaju.’’ (Tirmizi) na određeni način nas upoznaju s činjenicom da se sadržaj knjige ne može održati “idealnim” , to nam nakon buđenja na stanovit način ulijeva nadu i daje snagu da ostanemo budni da se ne onesvjestimo od izvjesnosti do koje dođemo kad shvatimo svoje stanje. “najbolji su oni grješnici koji se kaju” na metaforičan način možemo shvatiti i kao mogućnost da teške djelove svoje knjige možemo i ispraviti za života.

Govoreći o tevbi, Ibnul-Kajjim el-Dževzi je, između ostaloga, rekao: “Termini: tekfir (pokrivanje i brisanje grijeha) i magfiret (oprost grijeha) u Kur’anu se spominju zajedno i pojedinačno. Zajedno se spominju u suri Ali Imran u 193. ajetu: “Gospodaru naš, oprosti nam grijehe naše (fagfir lena zunubena) i pređi preko hrđavih postupaka naših (ve keffir anna sejjiatina).” Dakle, u ovom ajetu se spominju četiri termina: zunub, sejjiat, magfiret i tekfir.  Termin zunub znači velike grijehe, a termin sejjiat male grijehe za koje slijedi otkup ili keffaret koji je od istog korijena kao i riječ tekfir. Dokaz da su zunub veliki, a sejjiat mali grijesi, nalazi se u 31. ajetu sure En-Nisa: Ako se budete klonili velikih grijehova, onih koji su vam zabranjeni, Mi ćemo preći preko manjih ispada vaših (nukeffir ankum sejjiatikum)  i uvest ćemo vas u divno mjesto. Na to upućuje i hadis u kojem je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Pet namaza, džuma do džume, ramazan do ramazana, brišu (mukeffirat) grijehe koji se između njih počine, ukoliko se čovjek sustegne od velikih grijeha’’ (Muslim). Termin magfiret je sadržajniji i potpuniji od termina tekfir, zbog toga se magfiret koristi uz velike, a tekfir ili brisanje, uz male grijehe. Magfiret znači zaštitu i čuvanje, a tekfir pokrivanje i brisanje. Na osnovu rečenog, postaje jasno zašto se vjernicima koje snađu nevolje i iskušenja, obećava tekfir, tj. brisanje grijeha, a ne i magfiret. U hadisu stoji: “Neće vjernika snaći nikakvo iskušenje, kao što su briga, tuga i druge neprijatnosti, pa čak ako ga trn ubode, a da mu Allah neće obrisati (keffere) pogreške.’’ To znači da se magfiret ili oprost  svih grijeha ne veže uz iskušenja i nedaće, već samo uz tevbu ili pak dobra djela kojih ima toliko da se grijesi utope u njima, poput mora, kojem ne smeta ako u njega upadne neznatna količina nečistoće. Bilo kako bilo, grješnici imaju tri velike rijeke u kojima mogu da se očiste od grijeha na dunjaluku, a ako to ne uspiju onda moraju proći kroz džehennemsko čistilište da bi se očisitili.  To su: rijeka tevbe, rijeka dobrih djela i rijeka iskušenja. Kada Allah želi čovjeku dobro onda mu omogući da se “okupa” i očisti u jednoj od ovih rijeka.

U islamskoj literaturi, kad je riječ o pokajanju od grijeha, koriste se dva termina: tevba i istigfar (traženje oprosta od Allaha), tako da mnogi misle da su to sinonimne riječi, što nije tačno. Tevba je širi i općenitiji pojam od istigfara i ona u sebi sadrži ono što je vezano za prošlost, sadašnjost i budućnost. Kajanje zbog griješne prošlosti, ostavljanje grijeha u sadašnjosti i odluka da se pokajnik više neće vraćati tim grijesima u budućnosti. A istigfar znači trenutačno traženje oprosta za počinjene grijehe, a Allahov oprost, ako se dogodi, podrazumijeva pokrivanje grijeha, nesramoćenje i zaštitu od kazne za počinjene grijehe. Česta je pojava da ljudi čine istigfar i traže oprost za grijehe, a ne kaju se i ne čine tevbu. Dakle, tevba u sebi sadrži istigfar, a istigfar u sebi ne sadrži tevbu. Vrijednosti tevbe ne mogu se izbrojati. Tevba je uzrok sticanja Allahove ljubavi, ona donosi svjetlo u srce i briše tragove grijeha.  Na određen, Slobodan ančin, možemo reći da prava tevba “prepravlja” stranice naše knjige, vrši potpunu lekturu i korekturu. A ovom “lekturom i korekturom” vrši se i premještanje knjige iz lijeve u desnu ruku.

Negativne misli, nemisli, loše utječu na stanje čovjeka. Pozitivne misli, pak, na pozitivan način utječu i na nutrinu i na samo tijelo čovjeka. Od njih ste opušteniji, usredotočeniji i budniji. Pozitivne misli potiču lučenje endorfina u mozgu, smanjuju bol i povećavaju osjećaj zadovoljstva. Osim toga, odašilju vibraciju pozitivne energije koja će u vaš život privući dodatna pozitivna iskustva.

Većina ljudi uglavnom je svjesna svojih trenutnih misli, ali važno je da osvijestimo i one uslovno ih nazovimo) nesvjesne misli koje su tu stalno prisutne iako smo ih „zaboravili“ u ovom momentu. Ako pažljivo istražimo svoja uvjerenja i sliku o sebi, (ono što smo „izdiktirali“ plemenitim pisarima) možemo raditi na otklanjanju svake ograničavajuće negativne ideje.

Moderne knjige psihologije savjetuju: Ponekad sve morate odbaciti i pročistiti se. Ako ste zbog bilo čega   nesretni, ako vas nešto deprimira, oslobodite se toga. Jer, kad  se oslobodite,otkrit ćete da na površinu izvire vaša istinska kreativnost i vaše istinsko ja. (T. Turner)

Hajmo proučiti šehadet. Šta prvo kažemo: Svjedočimo da nema boga (božanstava)…, dakle prvo odbacamo sve, vršimo formatiranje, sve što mi možemo odbacit odbacamo… I šta se dešava kao rezultat toga odbacanja, brisanja, čišćenja?

Dešava se drugi dio šehadeta… osim Boga (Uzvišenog).

Spoznaja da je samo Allag Bog, nije porizašla na način da smo mi sve odbacili, počistili i onda Boga “smjestili” za Boga na tu čistinu, na ništa. Ne. Mi smo negiranjem svega što se da negirat, čišćenjem i uklanjanjem svega što se da uklonit postali svjesni, osvjedočili se da je nakon tog našeg truda i čina Bog ostao, da Bog postoji, da je jedan, da je samo On i da ništa drugo i ne postoji (nema sudruga). Šehadet je osvjedočenje a osvjedočenje znači da se čovjek u nešto osvjedoči-uvjeri. Mi se pokušajem negiranja svega uvjeravamo u postojaje Njega jer je On ostaonakon što se sve što se moglo uklonit uklonilo.

Nažalost, mnogi mnogi ljudi prilično tvrdoglavo drže se područja „ugode“ - navikli na poznate koncepte o zatečenoj „stvarnosti“ zagavljeni su u svojim nesvjesnim uvjerenjima. Većina misli i osjećaja koji nas ograničavaju izvire iz događaja, naslijeđenih uvjerenja i iskustava prošlosti koje smo s godinama prihvatili i pretvorili u vlastite osobne istine. Ti negativni koncepti mogu nas ometati i ne dopuštaju nam da spoznamo svoju potpunu sposobnost rasta i potencijale, sve dok svjesno ne odlučimo pozabaviti se njima, osloboditi ih i pustih da odu. Pokušajte voziti automobil s povučenom ručnom kočnicom. Bez obzira na to koliko pokušavali ubrzati, kočnica će vas usporavati, ali čim je otpustite, pojurit ćete automatski i bez ikakva napora. Ograničavajuće misli, osjećaji i postupci slični su psihološkoj kočnici. Usporavat će vas sve dok ih svjesno ne odbacite i ne zamijenite pozitivnijim mislima i osjećajima. Koliko dana su našem društvu imamo ljudi koji sebe nazivjau komunistima al' tvrde da vjeruju u Boga. No teško prelaze džamijski prag il saginju tjelo u molitvi. Koče ih negativna iskustva prošlosti i slični primjeri.

Trenutno svjesni  um je dio nas koji razmišlja i zaključuje, dio našeg uma kojim se koristite u donošenju svakodnevnih odluka. U njemu se nalazi naša slobodna volja, a svojim njime možemo odlučiti šta tačno želimo ostvariti sad u svom životu. Tim dijelom svog uma prihvatamo ili odbacujemo neku ideju.

Nesvjesni je um zapravo mnogo čudesniji. O njemu se često govori kao o duhovnom ili univerzalnom umu i on ne poznaje granice osim onih koje vi svjesno postavite. U nesvjesnom umu skriva se vaša slika o sebi, kao i vaše navike. On funkcionira u svakoj pojedinoj stanici vašeg tijela. Taj je dio uma s vašim višim ja povezan na razini mnogo višoj od svjesnog uma. Nesvjesni um vaša je povezanost s Bogom, s Izvorom. Nesvjensi um je ono na što pozivam kada korisitm riječ svjesnost. Svjesnost znači aktivirat i povezat se sa „nesvjesnim“ umom.

Naš je nesvjesni um ispunjen navikama i bezvremen, te funkcionira samo u sadašnjosti. On pohranjuje naša naučena iskustva iz prošlosti i uspomene te nadgleda sve tjelesne funkcije, kao što su motoričke funkcije, srčani ritam, probava i slično. Naš nesvjesni um misli na doslovan način, te će prihvatiti svaku misao koju trenutni-svjesni um odluči misliti. Nije sposoban odbacivati koncepte ili ideje. To znači da se možemo poslužiti trenutnim-svjesnim umom kako bismo svjesno reprogramirali svoja nesvjesna uvjerenja, a nesvjesni um mora prihvatiti nove ideje i uvjerenja, jer ih ne može odbaciti.

Mi zapravo možemo donijeti svjesnu odluku da ćemo promijeniti sadržaj svog nesvjesnog uma! Baš kao što i ja pišući ovaj tekst (ne)svjesno prelazim iz načina „vi“ u način „mi“ zavisno kako se u daotm momentu očituje moj um.

 Pisholozi predočavaju sliku u kojoj svoj um možete zamisliti kao ledenu santu. Dio sante koji vidite, koji se uzdiže iznad vode, predstavlja svjesni um. On predstavlja samo šestinu vašeg stvarnog mentalnog kapaciteta, a dio ispod površine (ostalih pet šestina) vaš je nesvjesni um. Kad djelujemo prvenstveno na temelju svjesnog uma (kao što se obično događa), koristimo se samo djelićem svog istinskog potencijala. Svjesni um mnogo je sporije i nespretnije sredstvo od nesvjesnog.

Ja u ovom tekstu  ovaj „nesvjesni-duhovni um“ u stvari vidim i pretstavljam kao „svjesnost-pravu potpunu budnost“.

Da bismo to lakše shvatili prisjetimo se koliko smo puta kazali da ćemo učiniti nešto i zaista smo to željeli, no nismo istrajali, želja je splasnula pod teretom zahtjeva tog što smo željeli. To je bila naša trenutna svjesnost nekog dobra. Trenutno sam svjestan, racionalno, da je pušenje štetno. No, kada treba istrajati na ostavljanju te loše navike moja svjesnost se „gasi“ pod teretom tražene odlučnosti.

Znači moja navika utrnjuje moju svjesnost. No šta se dešava ako nas nešto konkretno poveže s istinskim našim potencijalom „nesvjesnim-duhovnim umom“? Koliko je slučajeva da ljudi kad odu doktoru zbog neke bolesti automatski nakon suočavanja s nalazima bacaju cigarete.

Mnoga su još svjedočanstva koja nam svjedoče koliki je ljudski potencijal i koliko ga mi u stvari vrlo malo koristimo i koliko vrlo malo činimo da ga aktiviramo.

Ako bi smo potpunu bogobojaznost, svjesnost Boga pokušali zamisliti ili pronaći u ovoj dunjalučkoj luci gdje smo trenutno usidreni onda bi svakako morali tragati za najodbranijim od nas i najodabranijim trenutkom njegovim zemaljskim.

Najodabraniji je Poslanika islama, Muhammed,a.s., a po meni, najdobraniji trenutak iz Poslanikovog, a.s., života za ovakvo promišljanje je Miradž.

Tokom Miradža objavljena su i zadnja tri ili u nekim predajama zadnja dva ajeta sure Bekare čiji prijevod glasi:

„Allahovo je sve što je na nebesima i što je na Zemlji! Pokazivali vi ono što je u dušama vašim ili to krili Allah će vas za to pitati; oprostiće onome kome On hoće, a kazniće onoga koga On hoće - Allah je kadar sve.

Poslanik vjeruje u ono što mu se objavljuje od Gospodara njegova, i vjernici - svaki vjeruje u Allaha, i meleke Njegove, i knjige Njegove, i poslanike Njegove: "Mi ne izdvajamo nijednog od poslanika Njegovih." I oni govore: "Čujemo i pokoravamo se; oprosti nam, Gospodaru naš; tebi ćemo se vratiti."

Allah nikoga ne opterećuje preko mogućnosti njegovih: u njegovu korist je dobro koje učini, a na njegovu štetu zlo koje uradi. Gospodaru naš, ne kazni nas ako zaboravimo ili što nehotice učinimo! Gospodaru naš, ne tovari na nas breme kao što si ga tovario na one prije nas! Gospodaru naš, ne stavljaj nam u dužnost ono što ne možemo podnijeti, pobriši grijehe naše i oprosti nam, i smiluj se na nas. Ti si Gospodar naš pa nam pomozi protiv naroda koji ne vjeruje!  (Bekare 284-286)

Ovaj ajet možemo shvatiti i s pozicije svjedočenja postojanja potencijala u nama koji su mnogo veći nego mislimo da jesu a samim tim i da nas podstakne na razmišljanje spram odgovornosti koje imanje tih potencijala traži.

Možemo ga shvatiti na mnogo načina, u smislu da nismo dužni što ne možemo, no isto tako ga možemo shvatiti i na način da nas Bog obavještava da nam je za sve obaveze propisane vjerom i za sve mogućnosti koje nam objava u vidu svjeta stvorenog nudi (onog u nama a i onog oko nas i u prostranstvima svemirskim[1]) dat i potencijal-mogućnost. Ako iskoristimo te potencijale za dobro-u našu je korist, ako ih isorisitmo za loše-na našu je štetu.

Jedan od načina lošeg korištenja mislim da jeste i nerazmišljanje o korištenju datih potencijala, učmalost i vrtnja u krug koja nije na način da svaki idući krug treba biti širi nego nas svakim idućim krugom vraća nazad i sužava se, a na to mi liči stanje našeg ummeta danas.

Allah dovu Muhammeda, a.s., s Miradža objavljuje nakon konstatacije u kojoj se konstatuje da On Uzvišeni nikoga ne opterećuje preko mogućnosti njegovih, što se može promatrati i u smislu ljudskog potencijala sadržanog u dovi. Ovdje je prvo „konstatovano“ da je dova prihvaćena pa tek onda navedena dova.

U tom svjetlu možemo razmišljati i o prvom ajetu gdje se kaže: „...oprostiće onome kome On hoće, a kazniće onoga koga On hoće - Allah je kadar sve.“

Ako slijedimo prethodne misli na određeni način nam se kazuje da u ovom „Kome On hoće“ možemo, naravski uslovno rečeno, i mi učestvovati svojom dovom, djelom, htjenjem jer uzevši u obzir sadržaj mnogih drugih kur'anskih ajeta vidjećemo da nam se (uslovno rečeno) kazuje. Daću vam (Hoću) ono što želite, što tražite, što svojim mislima, željama i djelima prizivate....

 „Sjetite se vi mene pa ću se Ja vas sjetiti. Zahvalni mi budite i nemojte nevjernici biti“ (Bekare 152.)

A kada te robovi Moji za Mene upitaju, Ja sam, sigurno, blizu: odazivam se molbi molitelja kad Me zamoli. Zato neka oni pozivu Mome udovolje i neka vjeruju u Mene, da bi bili na Pravome putu. (Bekare, 186.)

Ovdje se možemo prisjetiti i hadisi kudsije: Uzvišeni Allah kaže: "Objavio sam rat onome ko bude neprijatelj Mome prijatelju. Najdraže čime Mi se Moj rob može približiti jesu farzovi. Moj rob Mi se približuje nafilama sve dok ga ne zavolim, a kada ga zavolim, Ja postanem njegov sluh kojim čuje, njegov vid kojim vidi, njegova ruka kojom prihvata i njegova noga kojom hodi. Ako Me zamoli, udovoljiću, ako zatraži Moju zaštitu, zaštitiću ga. Ni za šta se ne dvoumim koliko se dvoumim da uzmem dušu vjerniku. On ne želi smrt, a Ja ne želim da ga ožalostim."

U ovom hadisu su postavljeni i okviri ljudskog potencijala unutar Božije svemoći. Ko postigne stepen takvaluka, bogobojaznosti, svjesnosti Boga ovog nivoa navedenog u hadisi-kudsiji on u stvari ostvaruje ovdje navedene potencijale.

Narodski rečeno čovjeku su date mogućnosti-potencijali da mu ni nebo nije granica. Potrebno je „usuditi“ se biti čovjek u punini onoga kakvim nas je Bog Uzvišeni stvorio.

Na kraju, da se prisjetim rečenice koju sam i jutros čuo, a čujem je jako često u životu zbog krivice da sam objavio nekoliko knjiga: „Mogu i ja napisati knjigu da hoću!“

Htjeli ili ne htjeli mi pišemo svoju knjigu! Svjesno ili nesvjesno pitanje je sad!



[1] Mi ćemo im pružati dokaze Naše u prostranstvima svemirskim, a i u njima samim, dok im ne bude sasvim jasno da je Kur’an istina. A zar nije dovoljno to što je Gospodar tvoj o svemu obaviješten? (Fussilat, 53)

Piše: Esad Bajič

Konjic 5.1.2014.g.

Klub knjige

 "Lijepa riječ"

Naša izdanja

Naša izdanja

Video

Naš youtube kanal

TEKSTOVI

Tekstovi E. Bajić

Fotogalerije

Fotografije

Fondacija "LIJEPA RIJEČ" Konjic, 

Šehidska br.4 , 88400 Konjic, Bosna i Hercegovina

Žiro račun: 1606040000027757, Vakufska banka DD Sarajevo, Filijala Mostar, Poslovnica Konjic

Fondacija je upisana u registar fondacija Federacije Bosne i Hercegovine broj 126, Knjiga I registra, dana 29.06.2012.g.

Identifikacijski broj: 4227768270006

 

Novo u štampikriske-uspomena

Esad Bajić,

KRIŠKE USPOMENA

Konjic 2017.

Fondacija "Lijepa riječ" Konjic,2017.