Mon12092019

Last updateTue, 06 Mar 2018 10am

Font Size

Profile

Menu Style

Cpanel
Back You are here: Home Tekstovi TEKIJSKA (MEHMED ČAUŠEVA) DŽAMIJA

Tekstovi, zapisi, reagovanja...

TEKIJSKA (MEHMED ČAUŠEVA) DŽAMIJA

Džamiju je sagradio Muhamed-Mehmed-čauš, sin hadži Abdijin, koji je porijeklom iz Konjica. Za ovu džamiju je napisana vakufnama 1622. godine (hidžretske godine 1031). Za podizanje ove zadužbine od svog imetka Mehmed-čauš je izdvojio 700 hiljada srebrnih akči. Pretpostavlja se da je od vakifa jedna polovina bila namijenjena za gradnju džamije, a druga za njeno izdržavanje (Mulić, 2003, str. 168).

Džamija je dobila naziv Tekijska zato što je uz nju postojala tekija helvetijskog reda, što je navedeno u vakufnami Mehmed-bega:
«U haremu Tekijske džamije će biti jedna kuhinja, drvarnica i tekija sa deset odjeljenja za siromahe i derviše. Tekija treba imati svoga starješinu (šejha).... »
Prevod natpisa na ploči koja se nalazi na ulazu džamije ispisan je u stihovima na turskom jeziku koji glasi:
Mehmed-beg tražeći Božije zadovoljstvo
Nije žalio truda ni imetka i podigao je ovo veliko djelo
Zato za dobrotvora dom učiniše svi anđeli nebeski
I rekoše džamiji kronogram:
«Neka je od Boga primljeno ovo dobro djelo».
1058/1648/1649/
(Mujezinović, 1998, str. 427-428)

Ne zna se tačna godina izgradnje Tekijske džamije u Konjicu, ali na osnovu podataka koji su pronađeni o tome postoje različita mišljenja pojedinih autora.

Neki od autora (Kreševljaković, Hasandedić, Mujezinović) tvrde da je prvu džamiju sagradio Hudoverdi čauš 1579. godine, a Mulić smatra da on nema veze sa Tekijskom džamijom.

Vakufnama Muhameda-čauša je napisana 1622. godine, a kao godina izgradnje džamije na natpisu koji se nalazi na njoj je 1648. Vremenska razlika između godine nastajanja vakufname i godine navedene na natpisu iznosi 27 godina. O tome je Mujezinović napisao sljedeće:

«S obzirom da je sačuvana vakufnama iz koje saznajemo da je Tekijska džamija podignuta 1579. godine, možemo tvrditi da se natpis na tarihu odnosi na njenu opravku koja je bila većih razmjera. Vjerovatno je prva džamija koju je sagradio carski čauš (Hudoverdi čauš) Mehmed, koji je po predanju bio iz Konjica, izgorjela ili na neki drugi način porušena, pa ju je ponovo sagradio Mehmed-beg 1648/1649. godine» (Mujezinović, 1998, str. 427-428).
Prema Mulićevom mišljenju, džamija je najvjerovatnije sagrađena između 1622. i 1648/49. godine. Mulić pretpostavlja da su, nakon dužeg niza godina od izgradnje džamije, vjernici odlučili da u znak zahvalnosti podignu pomen-ploču Mehmedu-čaušu i na ploči naveli godinu kada su ploču postavili.
Godine 1848. Ali-paša Rizvanbegović je obnovio Tekijsku džamiju. 
Godine 1917. austrougarske vlasti su skinule olovni pokrov sa džamijske kupole, a 1922. godine džamija je ponovo obnovljena (Bajić, 1999, str. 23).
Usljed bombardovanja 1944. godine, džamija je bila oštećena (Bajić, 1999, str. 23).
U toku rata u Bosni i Hercegovini 1992-1995. godine objekat je pretrpio dvadesetak direktnih pogodaka, i to u munaru, kupolu i bočne zidove (podatak dobiven od predstavnika IVZ Konjic).


Opis 

Tekijska (Muhamed-čauševa) džamija je jedina potkupolna džamija u Konjicu.
Tekijska džamija pripada tipološkoj grupi jednoprostornih potkupolnih džamija. Džamija ima centralni molitveni prostor koji je natkriven kupolom, natkrivene spoljne sofe i vitku kamenu munaru. U džamiju se ulazi preko poluotvorenih kamenih sofa koje imaju drveni pod. Dimenzije sofa su 13,35 X 4,20 m. Sofe su natkrivene kosim trostrešnim krovom čiji je pokrov bakreni lim. Izvorno, i kupola i sofe su bile pokrivene olovnim limom. Krov trijema se oslanja na dvanaest drvenih stubova. Stubovi imaju dimenzije oko 18 X 18 cm i oslanjaju se direktno na kamen sofa, čija je visina otprilike 60 cm.

Spoljni gabariti džamije su oko 10,0 m X 10,0 m bez sofa. Unutrašnji centralni prostor džamije ima približno kvadratnu osnovu dimenzija oko 8,20 X 8,20 m. Zidovi su kameni, debljine otprilike 80 cm, malterisani iznutra i izvana.

Svi volumeni spoljnog oblika džamije završeni su profilisanim kamenim vijencima koji se javljaju na mjestima na kojim je pokrov prepušten preko vertikalne ravni zida. Sve kupole, kosi krovovi, opšavi, kao i krov munare na ovoj džamiji su prekriveni bakrenim limom.

Kupola leži na osmougaonom tamburu. Prelaz iz kvadratne osnove u tambur ostvaren je preko četiri trompe. Svaka trompa se sastoji od tri kriške koje su na vrhu naglašene lukom. Ovi lukovi zajedno sa četiri slijepa luka čine friz lukova i nalaze se u zoni ispod tambura. U svakom slijepom luku nalazi se po jedan okulus. Sa unutrašnje strane tambur ima ovalni oblik, a njegova spoljna strana ima osmougaonu formu. U svakom polju tambura nalazi se po jedan prozor, ukupno osam prozora. Zidovi osmougaonog tambura na uglovima, sa spoljne strane, ojačani su pilastrima. 
Sve unutrašnje zidne površine džamije su malterisane i bojene, i to žutom, svijetložutom, bijelom, zelenom i svijetlozelenom bojom, a kupola plavom bojom .

Izvorno, pod u džamiji je bio izrađen od kamenih ploča, a 1922. godine je zamijenjen drvenim. Današnji pod je daščani i skoro postavljen (podatak dobiven od predstavnika IVZ Konjic).


Mihrab Tekijske džamije se nalazi na jugoistočnom zidu džamije okrenut prema kibli. Širina mihraba je otprilike 2,10 m, sastoji se od polukružne mihrapske niše čiji prečnik iznosi 50 cm, a njegova visina (od poda džamije do vrha mihrapske krune) iznosi oko 3,20 m. Otvor niše se stepenasto završava stalaktitnim ukrasima poredanim u pet pojaseva. Stalaktitni ukrasi se postepeno sužavaju, tako da zatvaraju udubljenje niše i završavaju se mihrapskom krunom na vrhu. Mihrapska niša je sa tri strane uokvirena kamenim ramom koji je, u odnosu na ravan džamijskog zida, izvučen za otprilike 20 cm. Njegova širina iznosi oko 30 cm, a visina oko 3,85 m. Ram i donji dio mihrapske niše su bojeni tamnozelenom bojom. Između kamenog rama i mihrapske niše je polje bojeno svijetlozelenom bojom bez dekoracije. Ovaj dio je odvojen od prostora niše profilisanim kamenim vijencem, širine 25 cm, bojenim tamnozelenom bojom.

Minber se nalazi na jugoistočnom zidu džamije, i to desno od mihraba. Od mihraba je udaljen 1,25 m, a od jugozapadnog zida 0,95 m. Dimenzije minbera su: dužina oko 2,90 m, širina oko 0,75 m, a visina sa alemom na vrhu iznosi otprilike 6,15 m. Minber je izrađen od kamena i sastoji se od ulaznog dijela koji čine masivni ram, kameno stepenište i baldahin sa piramidalnim krovom. Krov minbera nosi osmougaoni tambur koji se oslanja na četiri drvena stubića koji su povezani prelomljenim lukovima. Stepenište se sastoji od 10 -12 stepenika sa podestom ili pijedestalom na vrhu. Sa obje strane minberskog stepeništa nalazi se visoka kamena ograda koja ima dekoraciju - geometrijske otvore sa strane i masivni rukohvat. Sa bočnih strana stepenište je zatvoreno, a ispod ćursa je otvor za prolaz. Minber je bojen naizmjenično bijelom i svijetlozelenom bojom.

Mahfil Tekijske džamije zauzima cijeli prostor sjeverozapadnog zida, iznad ulaznih vrata. Njegova konstrukcija je drvena i oslonjena je na dva pravougaona drvena stuba, čije dimenzije iznose otprilike 15x13 cm. Dimenzije mahfila su: dužina oko 8,20 m, a širina oko 2,60 m. Pod mahfila je daščani. Ograda mahfila je drvena i njena visina iznosi otprilike 80 cm. Na mahfil se ulazi preko uskih zavojitih stepenika munare.

Na džamiji se nalazi ukupno 26 prozora, raspoređenih na sve četiri fasade objekta, koji su postavljeni u četiri nivoa. U donjem nivou objekta nalazi se 8 dvokrilnih prozora raspoređenih tako da se na svakoj fasadi nalaze po dva prozora. Prozori su pravougaoni, drveni, novije izrade, napravljeni od drveta munike i bojeni prirodnom zaštitnom bojom. Dimenzije ovih prozora iznose oko 90 h 145 cm. Ovi prozori imaju kameni ram debljine oko 23 cm i prelomljeni luk u gornjem dijelu. Na prozorima donjeg nivoa, osim prozora koji se nalaze na jugoistočnoj (mihrapskoj) strani, sačuvani su stari drveni kapci koji se nalaze na unutrašnjoj strani. Kapci su izrađeni od punog orahovog drveta u tri polja a u prostoru između polja se nalaze gvozdeni ukrasi u obliku toka. Svi prozori donjeg nivoa imaju demire sa čvorovima izrađene od kovanog gvožđa.

U drugom nivou nalazi se 6 jednokrilnih prozora koji su postavljeni u istoj osovini kao i prozori donjeg nivoa. Raspoređeni su tako da se na svakoj fasadi, osim sjeverozapadnoj, nalaze po dva prozora. Gornji dio prozora ima oblik svoda. Izrađeni su od drveta munike, novije su izrade, bojeni prirodnom zaštitnom bojom. Ispod lučnog dijela u prozorskoj niši nalaze se ukrutne grede. Ovi prozori su manjih dimenzija nego prozori donjeg nivoa, ali su gotovo istih dimenzija i oblika kao i prozori koji se nalaze na tamburu. Iznad ovih prozora drugog nivoa smješteni su okrugli prozori, okulusi. Njih ima ukupno četiri, i to na svakoj fasadi po jedan okulus. Na tamburu se nalazi osam prozora koji završavaju lučno. Ovi prozori imaju ukrutnu gredu ispod prelomljenog luka.

Portal džamije je jednostavan, izvučen u odnosu na sjeverozapadni zid oko 40 cm. Portal se sastoji od punih hrastovih dvokrilnih vrata koja su pravougaonog oblika. Vrata su uokvirena lučnim kamenim ramom debljine oko 28 cm. Njihova širina iznosi otprilike 2,25 m, a visina 2,20 m. Iznad vrata se nalazi kamena tabla veličine 72 h 45 cm sa natpisom. 


Visoka vitka dvanaestostrana kamena munara prigrađena je desno od ulaza u džamiju, uz njen jugozapadni zid. Munara je visoka oko 36 m. Građena je od kamena sedre, malterisana i bojena bijelom bojom. U munaru se ulazi iz molitvenog dijela prostora džamije, i to na dijelu ispod mahfila, na jugozapadnom zidu. Baza munare je poligonalne osnove. Prelaz sa baze na tijelo munare je izveden u vidu trapezoidne prizme sa plitkim profilisanim kamenim vijencem i romboidnim ukrasima koji su bojeni zelenom bojom. Munara ima šerefe čija je ograda kamena. Krov munare je u obliku kupe i prekriven je bakrenim limom (izvorno olovnim). Na vrhu munare je alem, izrađen od bakra.

Sjeveroistočno od džamijskog objekta nalazi se manji noviji objekat abdesthane. To je prizemni objekat dimenzija oko 2,50 h 7,00 m koji je sagrađen 2003. godine.

Dvorište džamije je ograđeno kamenim zidom prosječne visine oko 2,0 m, i to sa dvije strane. Duža strana graniči sa Ulicom dr Safeta Mulića, a na kraćoj sjeveroistočnoj strani nalazi se kapija kroz koju se ulazi u džamijski prostor.

Harem uz Tekijsku džamiju

Harem uz Tekijsku džamiju se nalazi jugozapadno od objekta džamije. Prema Mujezinovićevom mišljenju, u groblju pored Tekijske džamije nalazilo se pedesetak nišana manjih dimenzija dosta jednostavne obrade, bez oznaka, a većina ih je bila i bez natpisa.
Nišani sa epitafima, jednostavnim kratkim tekstovima, pokazuju da su tu sahranjeni:
- Ismail, sin Alije, umro 1237. (1821/22)
- Mula Mehmed, sin Osmana Alagića, 1264. (1847/48)
- Ago Alagić, sin Džafera, 1271. (1854/55)
- Dževahira, kći Mula Saliha, 1293. (1876)
- Hadži Muhamed Alagić, 1318. (1900)
(Mujezinović, 1998, str. 428).
Danas u haremu Tekijske džamije ima oko dvadeset nišana manjih dimenzija jednostavne izrade bez natpisa. 
Prostornim planom Bosne i Hercegovine do 2002. godine Tekijska džamija u Konjicu je evidentirana kao spomenik III kategorije.

Konzervatorsko-restauratorski radovi

Na Tekijskoj džamiji su vršene intervencije u nekoliko navrata:
 Godine 1848. Ali-paša Rizvanbegović je obnovio Tekijsku džamiju; 
 Godine 1917. austrougarske vlasti su skinule olovni pokrov sa džamijske kupole; 
 Godine 1922. džamija je obnovljena a kameni pod zamijenjen drvenim. Tada je i kupola prekrivena limom; 
 Godine 1934. nabujala rijeka Neretva je odnijela donji haremski zid i oštetila džamijski zid; 
 Godine 1944. džamija je bila oštećena usljed bombardovanja; 
 Godine 1965. Zavod za zaštitu spomenika Mostar izvršio je restauraciju ulaznog trijema (prostor sofa) i popravio dvorišni zid.

U toku rata u Bosni i Hercegovini 1992-1995. godine objekat je pretrpio dvadesetak direktnih pogodaka, i to u munaru, kupolu i bočne zidove.

Od 1999. do 2004. godine vršene su veće popravke na džamiji, a sanirana su oštećenja koja su nastala usljed njenog granatiranja:
 zamijenjen je postojeći olovni lim bakrenim na kupoli, trostrešnom trijemu, munari, kao i na svim opšavima na objektu, 
 obnovljena je fasada i obojen enterijer, 
 postavljen je novi daščani pod u džamiji, 
 zamijenjena je postojeća borova stolarija novom od munikova drveta, 
 postavljena su dvokrilna vrata od bijelog bora na ulazu u džamiju, 
 postavljena su nova dvokrilna hrastova vrata u trijemu džamije, 
 ustakljen je trijem (prostor sofa), 
 izgrađen je prizemni objekat abdesthane sa toaletom u dvorištu džamije.
Evidentni su negativni spoljni uticaji za vrijeme kišnog perioda koji mogu da ugroze spomenik. Tada se poveća nivo rijeke Neretve, koja poplavi harem i time ugrožava objekat džamije.

SADRŽAJ VAKUFNAME:

Prema saznanju, vakif Mehmed-čauš je umro 1630. godine, a tu je izgleda ukopan i njegov brat Junuz-čauš, kao i roditelji i braća vakifa te kasniji potomci porodice Alagića, koja je bila jedna od najbrojnijih u gradu; tako su u Gornjoj mahali, u blizini džamije, bile njihove kuće za stanovanje.

Iz vakufname Mehmed-čauša, koja je legalizovana pred konjičkim kadijom Muhamedom efendijom, sinom Muhameda, 28. zilhidže 1031. g. (počinje 7. oktobra 1622.) razabiremo slijedeće:

Da vakif od svoje čiste imovine od 700.000 srebrenih akči polovicu, 350.000 akči, ostavlja za opravku i izgradnju nove džamije, te da se novac daje na zajam poštenim trgovcima uz određenu kamatu od 101 godišnje; u tako, između ostalog, određuje: hatibu 5 akči dnevno, nastavniku u medresi 10 akči dnevno, za džamijska predavanja (vaizu) 5 akči, šejhu tekije 5 akči dnevno, pored toga, u džamiju treba postaviti imama, koji treba u vjerskim stvarima biti dobro poučen, a ujedno da bude i dobrog odgoja.

Poslije sabah-namaza imam treba učiti poznati »vird« Seidi jahjatov, a poslije ikindije samo »musebea-i-ašere« (10 :7).

Sevabe treba pokloniti Vakifovoj i brata mu Ibrahima duši. Na grobu vakifovog oca,' umrlog hadži Abdije, treba svaki dan proučiti po jedan Jasini-šerif, a uoči petka, oba bajrama i drugih mubarek večeri, imamtreba proučiti »TEBAREKE« na grobu njegovih (vakifovih) roditelja, odnosno njegova brata i sestre. Poslije podne - namaza neka imam prouči jedan džuz i pokloni sevabe duši vakifove majke.

U napravljenom mektebu kod džamije treba postaviti jednog mualima koji će poučavati siročad, za koju je mekteb namijenjen. Kad bude slobodnog vremena, mualim ili zamjenik treba da učini jednu dovu za me i za mog brata Ibrahima efendiju, a djeca neka govore »amin«. Nakon toga svi da prouče jednu fatihu.
plata imama 6 akči dnevno, za vird-šerif 2,5 akče, za Jasin-šerif 1 akča, za tri Tebareke pola akče, i konačno za naučavanje 4 akče. U džamiji treba postaviti dvojicu mujezina, koji imaju lijep glas. jedan od njih je prvi mujezin, a jedan drugi, pa će se sedmično redati na sve pet vaktova, a na džumi zajednički ezan davati. Za vrijeme ramazan zajednički će učiti tesbih. Prvi mujezin će poučavati i zamjenjivati mualima (u mektebu); kao mujezin dnevno će iamti 4 akče, a kao vršilac dužnosti u mektebu 1 akču, a kao mualimov zamjenik 3 akče. Drugi mujezin će se brinuti o čistoći i osvjetljenju džamije. Pored toga učiti će salavate na munari uoči mubarek-noći. Za mujezinluk imaće dnevno 3 akče, a za čistoću i osvjetljenje 2 akče, a za dnevni salavat 1 akču. Ako bi mu još neko pomogao čistiti i osvjetljavati džamiju, dotični će imati dnevno 1 akču. Onaj koji uči salavat petkom na mehfilu, ako slučajno ne dođe, nego ga neko zamijeni, taj će imati 1 akču. Svakog dana osim petka odredit će se deset lijepih (učenih) ljudi koji će lagano proučiti po jedan džuz. Od tih džuzova jedan će biti namijenjen Božijem zadovoljstvu, drugi će biti namijenjen Muhammedovoj, alejhi-s-selam, duši, treći Ademovoj, alejhi-s-selam, duši, četvrti drugim pejgamberima, peti asha-bima, šesti hazreti Hasanu i Huseinu radijallahu anhumu, sedmi imami Azamu, imamejnu i drugim poznatim učenjacima.

Sevabi ostalih džuzova neka budu namijenjeni vakifo-voj duši, i duši njegovog brata Ibrahima efendije. Od desetorice derviša, koji će stanovati u sobama navedene tekije, petkom će po petorica, i to naizmjenično, obaviti »devri-šerif« i svi zajedno učiće džuzove. Ko bude hatib, on će učiti dovu prilikom svake hatme. Za to će imati 1 akču. Od desetorice koji se nalaze u tekiji, da bude koji slučajno manjkao, šejh će postaviti na to mjesto drugog i podijeliti mu iste sve dužnosti. Takođe će imam nadzirati da ne bi izostao kogod od onih što uče džuzove. Ako se tako nešto dogodi, on im može od mjesečne plate odbiti koliko je tko izostao. Poslije podne imam će proučiti jedan džuz, pa seva-be pokloniti duši vakifovog oca.

Budući da će imam voditi dnevni račun o učenju džuzova, imaće za to dnevmo pola akče, dočim učenje džuzova je dvije akče. Pored toga treba naći dnevno peotricu ljudi koji će svakim danom osim petka ikindije u džamiji proučiti po jedan džuz, tako da će se uoči svakog petka navršiti hat-ma. Učiniće dovu i sevabe pokloniti duši vakifove žene Emine. Za to će ti učači imati dnevno po 2 akče. Neka se još neko poduzme ko će dnevno učiti jedan džuz i sevabe pokloniti duši vakifovog brata Ahmeda. I taj će učač imati dnevno po 2 akče. Onaj koji će se brinuti za osvjetljenje džamije (za svijeće i kandilje na munari) treba u to utrošiti dnevno 4 akče i to sa mutevelijinim znanjem. Vakif još određuje da treba izabrati dva lijepa (vješta) čovjeka od kojih će u tekiji jedan biti kuhar (aščija), a drugi pekar. Ujedno određuje za svki dan 40 oka pšenice i to od 30 oka treba pekar napraviti 60 hljebova, a od 10 oka kuhar će napraviti 60 tanjura fine čorbe. Svaki dan će dati po dva hljeba i po dva tanjura čorbe onoj desetorici (derviša) ljudi u tekiji, a ono što ostane dijeliće uveče po jedan hljeb i po jednu čorbu siromasima iz okolice i gostima (mu-safirima) koji dođu utekiju. Kuhar i pekar imaće dnevno po 4 akče, po jedan hljeb i čorbu. Za 40 oka pšenice treba odrediti 60 akči dnevno,a za 300 drama masla treba 10 akči. Za potrebnu" količinu drva i soli, po zahtjevu aščije mutevelija će odrediti dnevno 2 akče. Osim toga treba postaviti jednu ženu (bulu), koja će u svojoj kući poučavati Kur'anom sirotice i siromašne djevojčice dotičnog mjesta. Ona će dnevno imati 2 akče. Koga je vakif postavio mutevelijom, on će tu dužnost vršiti dok je živ. Nakon njegove smrti šeriatski sudija, u sporazumu sa građanima tog mjesta, odredit će jednog pametnog i ekonomičnog čovjeka za muteveliju, koji će imati platu dnevno 16 akči. Uz muteveliju će odrediti iz dotičnog mjesta i jednog računovođu, koji treba biti pored svoje kvalifikacije i pravedan. Taj računovođa će se brinuti za sve prihode i rashode, a imaće dnevno 5 akči. Iz dotičnog mjesta treba postaviti jednog nadziratelja nad vakufom. Dotičnom će vakuf biti kao jedna povjerljivost. On će imati dnevno 4 akče.

Vakif napominje da iz ostatka dotičnog novca treba odrediti dnevnice od 5 akči Mustafa efendiji iz Uzica, koji će godišnje bar jednom doći da održi predavanje u vakifo-voj džamiji. Takođe napominje da treba dnevno davati po 2 akče njegovoj sestri Emini, koja će svaki dan proučiti tri puta »IHLASI-SERIF« i sevabe pokloniti vakifu i njegovom bratu Ibrahimu ef. Emina je hanuma džamijskog hatiba šejha EBU-BEKIRA efendije. Zatim određuje po 2 akče MUSTAFI, sinu hadži Zulfikarovom, iz Konjica. Mustafa će za vrijeme ramazana tespih činiti. Vakif određuje svojim trima kćerima dnevno po 10 akči. Svi pomenuti primaće platu dok su živi, a nakon toga taj novac ide među ostale prihode. Kad se ukaže potreba da se poprave banja, mekteb, džamija, tekija kameni most na rijeci Bijeloj i han u Glasincu, ako bi se sasvim porušila (džamija), po uviđavnosti građana i šeriatskog suca, može se i nova napraviti, gdje bude shodno. Sve dužnosti od stare džamije (iz 1579. g.) prelaze na novu džamiju.

Nadalje vakif napominje da su dužni svi konjički građani, zajedno sa vakufskim funkcionerima, da paze na ovaj vakuf. Sa šeriatskim sucem u zajednici treba nadzirati mutevelijine troškove, u svakom slučaju treba raditi na tome da vakufski prihodi budu što viši. Spomenutu banju (hamam) može zakupiti samo onaj koji na licitaciji bude nudio najvišu kiriju. Ako se prihodi umnože toliko da izađu na 500 akči, po zaključku šeriatskog sudije najsiromašnijim ljudima može se dati novca u zajam i to u roku 6 mjeseci, inače se može u haremu napraviti jedan dobrotvorni zavod. Tako je vakif raspodijelio gornje dužnosti koje će prelaziti na potomke. To ne smije niko kvariti dok je vakif živ, on je apsolutni gospodar svoga vakufa i on njime raspolaže svojom voljom.

Mehmed-čauš bio je ne samo vakif, nego i veliki dobrotvor, pa iz tog razloga on je u svojoj vakufnami sve u tančine predvidio, kako za svog života, tako i poslije njegove smrti. Od njegovih hajrata danas je ostala jedino džamija, ali, nažalost, ni izdaleka se ne primjenjuje ono što je vkif predvidio, a za to postoje i objektivni razlozi, jer je davno nestalo novčanih sredstava koje je vakif ostavio. O džamiji brigu vode mještani i pomažu onoliko koliko su u mogućnosti, da bi koliko-toliko sačuvali ovaj vrijedni objekat.

Posljednjih godina u ovoj džamiji su se klanjali noćni vaktovi (akšam, jacija i sabah) petkom džuma, preko ramazana teravija i bajrami, a od 1978. godine klanja se sve izuzev sabaha, džemat je opao, a sastavljen je od manjeg broja muškaraca i većeg broja žena. Sve do smrti hadži Ahmeda ef. DŽumhura (1934. g.) tokom ramazana na se-huru (iza sabaha) učila se mukabela i poklanjala se hat-ma-dova za dušu vakifa, a poslije smrti hadži Ahmeda efendije tu je tradiciju nastavio Muhammed ef. Sofo, koji je bio njegov učenik. U ovoj džamiji se uče povremeno mevludi, a nekada ranije se učile i hatme-dove (in-tiham) pa se prisutnima dijelila halva sa somunima.

IMAMI TEKIJSKE DŽAMIJE

Kao prvi imam ove džamije spominje se neki ALI efendija, kojeg je vakif dobavio iz Stambola, pa ga u Konjicu oženio i dao mu u posjed imanje. Po ovom Ali efendiji kasnije nastade prezime DŽUMHURA, koja je u prošlosti dala veliki broj učene uleme, pa bih tako spomenuo hiifz. Zulfikara ef. i njegova dva sina hfz. Abdurahmana i Abdusselama, h. hfz. Smaila, h. Ahmeda ef. Ali ef,Arifa ef, Sadika ef, i hadži Abida i kao posljednjeg od DŽumhura Hamida ef. koji je imao divan mekan i prodoran glas pa bi počesto uoči mubarek noći učio salavate sa munare Mehmed-čauš džamije u zajednici sa svojim ahbabima, koji su sticali vjersko obrazovanje u konjičkoj medresi.

Kao hatib džamije spominje se šejh EBU-BEKIR, koji je ujedno bio i šejh tekije, a koji je bio zet Mehmed-čauša.
Da ne bi palo u zaborav, a koliko sam mogao saznati, od početka XX stoljeća bili su hatibi i imami slijedeći:

1. SALIHBEGOVIĆ MUSTAFA ef, muderiz, rodom iz Visokog; poslije je premješten u Sandžak za muftiju, zatim službovao u Sarajevu i Visokom, gdje je i umro nekako oko 1925. godine.
2. DŽUMHUR hadži hafiz SMAIL ef, mualim, umro 1934. godine.
3. ALAGIĆ IBRAHIM ef, mualim umro 1923. godine.
4. DŽUMHUR hadži AHMED ef, dugogodišnji mualim Ženskog (Karađozbegova) mekteba u Konjicu, umro u 80. godini života 22. 6. 1934. g.
5. RUSTEMPAŠIĆ RUSTEM ef, muderiz konjičke medrese, inače rodom iz Odžaka (Bugojno). Poslije premješten u Mostar, gdje je i umro 12. 10. 1964. godine i tamo ukopan.
6. SOFO MUHAMED ef, trgovac, sin hadži Osmana-ge iz Konjica, kraće vrijeme.
7. IBRAHIMKADIĆ KASIM ef, mualim, rodom iz okoline Tešnja. U toku rata premješten u Dubrovnik za imama i vaspitača u Dječijem domu.
8. BAJRIĆ SALIH ef, mualim, rodom iz Vukovija (Tuzla). 1945. godine napustio vjersku službu i zaposlio se kao učitelj u okolini Stoca.
9. SOFO MUHAMED ef, imam, po drugi put, sve do svoje smrti. Umro 16. 10. 1977. godine u Konjicu.
10. PERVA BAJRO ef, svršenik Gazi Husrev-begove medrese, od 1978. do 1980. godine kada je prešao u Sarajevo u redakciju »Preporoda«.
11. MUJIĆ HASIB ef, svršenik Gazi Husrev-begove medrese od 1980. godine.
12. SAFET EF. KARAMAN
13. OMER ef. MULAMEHMEDOVIĆ
14. SALIH EF. NEFER (sadašnji imam)

Medu mujezinima Mehmed-čauš džamije spomenuo bih slijedeće:
1. PROHIĆ ARIFAGA, dugogodišnji mujezin. Umro je u poodmaklim godinama 1938. godine. On je posjedovao vrlo snažan i prodoran glas, a za obavljanje mujezin-ske dužnosti koristio bi travu i voće sa Prohića greblja i iz harema Mehmed-čauš džamije. On bi se redovno penja-o na munaru i davao ezan. Bio je to vrlo jednostavan, skroman i vrijedan čovjek, a iznad svega revnostan mujezin.
2. PROHIĆ EJJUB, sin Arifage, umro 1974. godine.
3. PORČA hadži MEHMEDALIJA, povremeno, jer džamija nema stalnog mujezina izuzev preko ramazana.


Između dva rata uoči petka i mubarek večeri pred jaciju se obično sa munare učili salavati, a to su povremeno obavljali Ajdin Sirbegović, Hamid ef Džumhur, Šerif Mušančić i drugi. Ovu tradiciju danas živom drži i Salih ef. Nefer.

Detaljan izgled Tekijske džamije možete pogledati u 3D prikazu posjetom LINKA a potom u meniju u donjem lijevom uglu izaberite Tekijska džamija

Priredio:Esad Bajić

Klub knjige

 "Lijepa riječ"

Naša izdanja

Naša izdanja

Video

Naš youtube kanal

TEKSTOVI

Tekstovi E. Bajić

Fotogalerije

Fotografije

Fondacija "LIJEPA RIJEČ" Konjic, 

Šehidska br.4 , 88400 Konjic, Bosna i Hercegovina

Žiro račun: 1606040000027757, Vakufska banka DD Sarajevo, Filijala Mostar, Poslovnica Konjic

Fondacija je upisana u registar fondacija Federacije Bosne i Hercegovine broj 126, Knjiga I registra, dana 29.06.2012.g.

Identifikacijski broj: 4227768270006

 

Novo u štampikriske-uspomena

Esad Bajić,

KRIŠKE USPOMENA

Konjic 2017.

Fondacija "Lijepa riječ" Konjic,2017.